U ovako siva jutra…
Kada se jesenje magle nastane u očima…
Kad hladnoća u duši, uveliko nadmašuje onu spoljašnju..
Kad kafa na stolu, ima ukus samoće..
A zidovi sobe postanu tamnica…
Potreban je jedan zagrljaj…
Jedno obično…’’ne brini ja sam tu’’…
Nije to mnogo, zar ne?…
Ali u pravom trenutku može značiti sve…
Sve što mi treba….
Za osmeh u očima…
Za ostalo,
ću se već nekako snaći…