Obećao je
Ne verujem.
Piše - doći će.
Potpisujem - neće!
Možda će proći
Spuštene glave
Sakriven šeširom
Ružu poneti
Nekoj drugoj, a
Obećao je!
Obećanje nisam tražila
On je pisao
Uzdisao
Molio
Obećanje tražio
Od mene ga dobio
On će svoje pogaziti
Potpisujem...
... ...
Srce me nikada nije prevarilo
Oseća srce izdaju
Još jednu...
Izdržaćemo, srce i ja
Šteta...a obećao je
Priznajem, izdaja me zabolela...

Tužne su oči moje,
pa što moje su.
Nisam nikoga povrijedila,
nikoga razočarala,
na svako zlo meni učinjeno dobrim sam vraćala.
I Bog mi je vratio to za kaznu ili nagradu presudite sami.
On mi je dao oči puno bola i suza.
Ne ne žalim se,
nisam jedna od tih koje traže krivca za svoju nesreću,
za svoje postupke bilo oni loši ili dobri...
Ja živim kako znam,
volim samu sebe i znam
jednoga dana će i mene svjetlost obasjati
ako ne na zemlji onda sigurno u Raju
kada dođe moj dan da odem sa ovoga svijeta ja...
A do tada plakat ću u samoći i
moliti Boga za mrvicu sreće i radosti ako sam to zaslužila???

.

.

Ne želim ti prekidati snove 

nek ti korak bude lak upoznat češ usne nove 

i pogled presladak

 ne želim ti donositi tugu

 nek' ti život bude ljep 

naći češ neku drugu

 tu priču znam na pamet... 

Sretno ti bilo moj anđele 

sretno u ljubavi 

nek' ti oči razvesele neki slatki pogledi 

sretno ti bilo moj anđele 

sretno u ljubavi 

nek' ti usne poljubi dobro srce kao ti.... 

 Ne želim ti prekidati snove 

moj je korak tih 

upoznat češ usne nove ljubavi najvećih 

neželim ti donositi tugu

 nek' ti život bude ljep 

naći češ ti neku drugu ljubav 

pretraži cjeli svet.. 

I budi uvek sretan i nasmijan

Ponekad
je dovoljan samo
jedan zagrljaj
i tihi šapat:
"...trebam te..."
pa da se naša duša
iz bezdana
do neba uzdigne...

Besmrtna pesma...

Ako ti jave: umrla sam,
ne veruj
to ne umem.

Na ovu zemlju sam svratila
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalasata i čudno draga.

Noću,
kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašava letim, i živim..
 M.Andric

ti zaboravljaš da mi nismo ništa..
tek nekakve izgubljene duše...
prekrivene plaštem od tuge i ranjivosti...
poslane vjetrom grijeha na pusti otok...
da okajemo stare strasti što je tijelo činilo...
a duša trpjela..hladna pod suncem ...
vrela pod mjesečevom zrakom na livadi pokošenoj
...netom....mirisom tvoje kože ispunjeni trenutci pod krošnjama...
u mašti stvorenoj u zbilji razorenoj...
ti zaboravljaš da tek smo stranci spojeni tragom suza...
iz nekog života koji smo birali a nismo smjeli...
kao da smo znali a nismo,što tek slijedi...
i nemamo pravo reći jedno drugom-voli me...
tek,možda,budi sretan...ako nisam ja........

Kad jednom sam
ispratiš zoru
i mene ne bude više,
ne traži me..
ne tuguj..
Srcem dotakni dan,
što ga sunce
jutrom zapraši
i hladnu čašu
na usne stavi.
Oslušni more,
dodirni vjetar,
mislima zagrli
teške daljine.
Ja bit ću negdje
bez sreće..
krhka..
ispod neke
svoje kiše.
Skrivena između
početka i kraja
tišinom ću prekriti
sjećanje na sve
što nekada
bješe moje,
a što postaje
daleko i tuđe.

Ja sam žena koja zna da voli, ljubi ,prašta i pati...
Žviim po ritmu svoga srca i ono je
putokaz moje sreće ili moje tuge.
Ponekad ima dana kada svoju sreću mjerim satima,
danima i mjesecima a onda
se otvori onaj drugi put kada pokušavam pokupiti sve
djeliće svoga razbacanog života koji se poput kristalne čaše razbilo u mrvice
i ima ga na sve strane .
Tada jednostavno pomislim da ću uspjeti
da želim i moram se podići skupiti sve što je ostalo od krhotina
i krenuti jer ja sam ipak jaka ŽENA .
Žena koja zna plakati,tugovati i žaliti
samo jedno nikada nisam znala a to je MOLITI ,
previše je ponosa u meni za tako nešto ,
ljubav ću primiti i dati ali za nju nikada neću moliti .

U mojim očima možeš vidjeti
samo tugu,i more kiša.
U mojoj kosi možeš
osjetiti vjetar koji nosi
dah nemira.
Sve je nestalo...
jer nisam umjela.
Nisam umjela da te sačuvam.
Sada te čuvam od zaborava.
A ti pronađi otiske
mojih bosih stopala.
I neka to budu znaci da sam te tražila...
u laži bez milosti
otrovana željom
da volim i budem voljena.

Samo sjena koja na blijedi
samo drhtava ruka
Ispružena...
U nekom snu ostavljena,
kao u nekoj priči
Ispričana,jednom davno..
jednom negdje..
Jednom sada
ima svega,
Ali ne i mene...
tamo negdje ostavljena
Zaboravljena......

..nedostaješ,nekada malo manje nekada do boli,
ali svaki dan i dalje mi nedostaješ...
Ono malo što treba da se dogodi ne bi li te dotakla.
Malo samo sjedeći nasuprot tebe,promatrajući te,
malo samo da vidim tvoj osmijeh,
da čujem tvoj smijeh,
da čujem i tišinu i sve riječi izgovorene i neizgovorene.
Nedostaješ,nekad manje,nekad više,ali uvijek .....
Pstt neke riječi bolje da ostanu neizgovorene,
na ovoj bijeloj stranici ispisane,možemo mi sve,
sve što poželimo,ako dovoljno jako želimo....
I za to nedostaješ da pogledom sve ti kažem,
da te stisnem u zagrljaj uz uzdah koji mi pobjegne s usana...
Da drhtave prste položim ti na obraz,u kutku tvojih usana potražim osmijeh...
Nedostaješ....
Opet....
Uvijek....

Još u tihoj poljani,zelenilu i cvijeću,dva groba zajedno leže,
a u njima dvoje mladih koji su izgubili sreću...
Na bijelom mramornom kamenu zlatnim slovima piše:
NJIH DVOJE ĆE SE SRESTI TAMO GDJE SE SUNCE BUDI,
NEKA SE ZAVOLE KAO DUŠE,KAD NISU MOGLI KAO LJUDI...

Ako jednoga dana poželiš da plačeš - pozovi me....
Ne obećavam da ću učiniti da se osječaš bolje,ali mogu da plačem sa tobom.....
Ako jednoga dana ne želiš da pričaš ni sa kim - pozovi me.. .
Bit ću tu i biću veoma tiha...
Ako ti jednoga dana dođje da pobjegneš - pozovi me. .
Ne obećavam da ću te zaustaviti ali mogu da bježim sa tobom....
Ali ako me jednoga dana pozoveš i nema odgovora,dođi brzo ,
jer možda ti meni trebaš......

Šapni mi tiho: "Laku noć.."
čežnjom toplog zagrljaja,
dašak kroz zavjesu prikrada
nježno žeđ sa tvojih usana,
pali treptaje zvijezda
duboko po mojim snovima...

Pokrij me tihim šapatom
kada snena u tebi zadrhtim,
mjesečinom mladog mjeseca
kovrdže mi vrhovim prstiju vrti...

Tihom, laganom muzikom
nosi me na jastuke meke,
gdje snena nježno dahom
razlijevam usnama rijeke... 

Đurđica, sitan cvjetić, skroman, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima,
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.

Pramaljeća blagog ovaj rosni sin
Najdraži je nama među cvjetovima;
Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.

Višega života otkud slutnja ta,
Što je kao glazba budi miris cvijeća?
Gdje je tajna duše, koju đurđic zna?

Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja ljubavi,
Slavi drobni đurđic, cvjetić ubavi.

A.G.Matoš