Na mjestu gdje sam do jučer stajala sretna,,,sada je praznina,,,bol i tišina...
Neka čudna tišina,,,kao poslije oluje...
Vrištala bih,,,glasa nemam.,,Plakala bih,,,suze ponestaju......
Gdje su sada oni prijatelji da mi pruže ruku,,,neku riječ utjehe...
Gdje su ona obećanja,,,gdje su ljudi koje volim...Sama sam,,,tako tužna i sama...
Ni ptice mi više ne pjevaju...Samo pitanja,,,zašto ja,,,zašto uvijek ja poklonim srce i dušu pogrešnoj osobi...Ponekad se zapitam postoji li neka pravda,,,gdje je ona...
Zar da poslije svega vjerujem da postoji...Tolike godine sam bila sama,,,tolike ponude sam odbila,,,zašto,,,,da bih ponovo napravila pogrešan izbor...
Čime li sam sve ovo zaslužila...Drhtim...Osjećam da više nemam snage...
Kad bih mogla da zaboravim...Da sve ostavim za sobom i kao nekad izadjem na ulicu puna sebe...
Ali ne mogu...Ovo me slomilo...Osječam se tako usamljeno,,,tako povrijeđeno...
Sama u sobi,,,zurim u zid,,,ne razmišljam ni o čemu...
Pred očima samo bjelilo...Telefon zvoni,,,čujem ga,,,ali nemam snage da se javim...
Najljepse bi bilo kad bih mogla da mirno sklopim moje oči i nikada ih više ne otvorim...Nikada...Tada bi bol zauvijek nestala...Praznina,,,sivilo,,, kišni dani,,,loša sudbina,,,sve bi to bilo prošlost,,,koje se kroz godinu,,,dvije,,,niko ne bi ni sjećao...A moja duša pronašla bi svoj mir negdje,,,gdje ničija ruka ne donosi nesreću...Ali osudjena sam da živim u svijetu gdje ne postoji sutra...Kažu da nada zadnja umire...Moja nada je umrla...Treba li da žalim...Znam,,,opet ću se smijati...Nista mi neće biti smiješno,,,a smijat ću se do suza...Plesat ću na kiši,,,gdje niko ne vidi suze...I sve će na prvi pogled biti isto... Niko nece ni primijetiti,,,jer znam..nikog ne dotiće moja bol,,,znam da nikome nije stalo...Malena
