Ukupno prikaza stranice

ponedjeljak, 20. studenoga 2017.

Jutra..

U ovako siva jutra…
Kada se jesenje magle nastane u očima…
Kad hladnoća u duši, uveliko nadmašuje onu spoljašnju..
Kad kafa na stolu, ima ukus samoće..
A zidovi sobe postanu tamnica…
Potreban je jedan zagrljaj…
Jedno obično…’’ne brini ja sam tu’’…
Nije to mnogo, zar ne?…
Ali u pravom trenutku može značiti sve…
Sve što mi treba….
Za osmeh u očima…
Za ostalo,
ću se već nekako snaći…

Neki ljudi uđu u naš život samo da bi nas naučili kako je biti sam kraj nekoga....

srijeda, 25. listopada 2017.

Ja nisam tužna

Ja nisam tužna…
To jesenja kiša vlaži mi oči
I kao kroz maglu ja vidim stazu
Vlažne klupe,gole grane…

Oko sebe ja vidim
Ali moje misli
Daleko su…
Možda
Plačem
Češče no pre
Jer želim
Da ljubav traje

Ja nisam tužna
Iako su mi oči vlažne
Možda je kiša suviše jaka…
Ili su to suze na mom licu,
licu u parku usred mraka…

nedjelja, 22. listopada 2017.

Tišina

Ako ikada odeš,
ostavi
vrata duše odskrinuta
da se makar kroz daljinu
ugijati mogu
kao beskućnik na plamenu svijeće.

Ako ikada odeš,
ostavi
širom otvorene oči
da se makar u tapkanju mraka
dalekoj svjetlosti
kao grešnik klanjati mogu.

Ako ikada odeš,
ostavi
stope na snijegu
da se makar u topljenju sunca
po nevidljivim tragovima
kao prokletnik orjentisati mogu.

Ako ikada odeš,
ostavi
tišinu svemira
da se
za smrt pripremiti mogu.

nedjelja, 17. rujna 2017.

Uvijek.....

Ja uvijek sakrijem po neki sunčev zrak u očima
Za dane kada crni oblaci nadođu
I uvek napunim srce ljubavlju za onda kada dalje moram sama ...
Moji su džepovi puni snova, malo upornosti i odlučnosti
da uvek u dan krenem jača i nova
A tu je i čarobna olovka,
nosim je sa sobom oko vrata
moj čarobni štapić za dan
spustim je u njedra, ne pokazujem svima
nacrtam sebi ružičasti osmjeh
i niko ne zna šta u srcu ima...


nedjelja, 3. rujna 2017.

Ja sam samo žena...

Ona koja je uvek tu za tebe,
koja te čeka kad te nema,
koja te grli kao djete kad si tu.
Ja sam samo žena...
Sitnice me rasplaču -
tužni filmovi, dobre knjige…
tvoja ravnodušnost ponekad.
Ja sam samo žena...
Jaka žena
koja je prevalila mnogo toga
preko svojih leđa.
Ona koja je prkosila životu i sudbini.
Ona koja klone jedino kada joj ti kažeš da je slaba.
Ja sam samo žena...
I mogu sve sama u ovom muškom svijetu.
Jedino ne mogu držati za ruku muškarca
koji ne vjeruje u moju snagu,
koji ne vidi što sve činim.
koji ne cjeni sve što jesam.
Ja sam samo žena...
A u to „SAMO“ stanu i
„čovek“ i „drug“ i „ljubavnica“ i „podrška“ i
„saučesnik“ i „ona koja voli“ i „ona koja vjeruje“
i „ona koja se bori… dok ima razloga za to“
i „ona koja ode… kada joj ne daš razlog da ostane“.

četvrtak, 31. kolovoza 2017.

Zakovana između prošlosti i budućnosti
Stojim između jučer i sutra
Ne znam ni gdje sam ..
Prošlost tužna.a budućnost mutna
Ja bi nazad da se vratim
Ispraviti ono zbog čega patim
U isti tren bi i naprjed pošla
Ali ne čujem budućnost da kaže dobro došla...
I tako okovana između jučer i sutra
Prolaze dani.. sati.. minute
A ja i dalje u vremenu zatečena izgubljena šutim...

Sreća

Svi smo u potrazi za srećom.
A sreća je tiha,
iznenada dođe i kratko traje.
I ne možeš je ponovo
dozvati na isti način,
niti ugostiti na istom mjestu.
I ne možeš je vidjeti,
niti se možeš pripremiti za nju.
Uhvatljiva je samo u sjećanju..

.

subota, 26. kolovoza 2017.

Moja tuga...

Kada bi mogao da zaviriš u moje srce, 
pa makar i na djelić sekunde, 
zaprepastio bi se koliko tuge tamo ima. 
Čak i taj jedan djelić sekunde bio bi dovoljan 
da ti otvori oči i pomogne da shvatiš 
zašto se toliko bojim da opet nekoga pustim tamo....

utorak, 22. kolovoza 2017.

....

Vratiti se nazad
na mjesto pogrešnog skretanja
dok svi drugi
odavno grabe putem na kome ja
ne vidim svoju luku …
Sama sa sobom..brojim svoje greške
I lutam …tažim spas
naslućujem kišu …
Borim se u duši s bezbroj započetih misli
čeznem za mirom …
Čuvam tvoju daljinu koja mi nosi utjehu
da će odnjeti tugu sa staze kojom idem
u nadi da sretnem izgubljeno …
Ne obuzdana magla zatvorila nebo
prihvatite me da ne posrnem....ohrabrite me osmjehom…

utorak, 15. kolovoza 2017.

Nazdravljam...

Ove noći
Nazdravit ću
Za one koje pamtim.
Za one koji su me zaboravili.
Za svaku novu bol i staru sreću.
Za jutra puna mirisa i čeznje.
Za more osjećaja.
Za noći bez sna. Bez mjesečine.
Za razočaranja.
Za zaboravljene.
Za (ne)izgovorene rječi.
Za kišobran i kišu pod njim.
Za sunce i daljine.
Za mrak i dodire.
Za beskrajno.. plavo nebo.
Za najtužniji dan
pun dobro poznate nostalgije.
Za sjećanje...

petak, 11. kolovoza 2017.

💔

Život ne štedi skoro nikoga od nas. 
Samo svatko za sebe misli da je njemu najteže. 
Do jučer imaš skoro sve, a odjednom se sve sruši kao kula od karata.  
To je samo ispit izdržljivosti i proći će .. mora .. 
A ti ćeš postati jači .. tamo na onim mjestima koja su se 'razbila'...

nedjelja, 6. kolovoza 2017.

Oprosti...

Oprosti..Što ponekad, besciljno lutam ulicama….
U nadi, da ću te sresti…
Oprosti..Što te i dalje ljubim mislima…
Što si moja jedina zamišljena želja….
Oprosti mi svoje prisustvo u mojim snovima…
Tražim način da ih uljepšam…
Da malo svijetlosti, u njih unesem…
Postali su mi odveć tamni…
Nalik stvarnosti…
A snovi bi ipak trebalo biti drugačiji…
Oprosti..Što te iz našeg Juče,prenosim u moje Danas…
Vjerujući ,u neko naše Sutra…
Možda jednom?…Ko zna,i osvane…
Nada je varljiva…
Ali je ponekad ,nekome sve što ima…
Oprosti što šminkam stvarnost tobom..
Znaš,da sam se oduvjek malo šminkala…
Pa eto u nedostatku make up-a,tobom se uljepšavam…
Samo mi se maskara često razmaže,pa završi na obrazima…
Obično,onda kada me stignu sjećanja…
Oprosti.. Ne umijem staviti točku na sve…
I reći…’’Gotovo je..Nema ničega više…’’…
Ja eto,uporno dodajem još dvije…
Očekujući nastavak…
….Još uvek nisam pronašla gumicu,koja prošlost briše....

subota, 5. kolovoza 2017.

Nekim ljudima ćete nedostajati, tek kada ih zaboravite.
Kada zaboravite da im čestitate rođendan, kada zaboravite njihovu omiljenu pesmu, njihove tajne, kada odbacite sve uspomene.
Kada zaboravite, kakva su osećanja u vama izazivali.
Neki ljudi će početi da vas poštuju, tek kada odete...
Kada shvate da ste se žrtvovali zbog njih, kada shvate koliko puta ste išli protiv sebe, popuštali im, kad shvate koliko ste im puta iznova i iznova opraštali.
Kada shvate, da ste otišli, jer vam je bilo dosta svega, jer su pomešali vaše strpljenje i razumevanje sa slabošću...
  Kada shvate da ste otišli. .jer vam je bilo dosta svega..

petak, 21. srpnja 2017.

Misli lete.....

Sjedim..pogleda čežnjom zamagljena..
sama i zamišljena..
duša mi tobom obuzeta..nepomična..
kao oduzeta..čekam..
a znam..ne..ne možeš doći..
pod nebom sivim..
moj gorki vapaj u noći..
drhtim..rukama stiskam skute..
misli mi tebi plove..
a usne nijemo šute..tišina..
tek valovi..morske pjene..
pustoš..baš ničega oko mene..
molim..a suza tiho krene..preklinjem..nebo
za tebe i mene..
skamenjena..vjetar mi mrsi kose..
oblaci..svu moju ljubav ti nose..
prebirem..tu dušu bolnu moju..
pronalazim.. ljubav moju i tvoju..
da..čekam..
i čekat ću svake noći..
znam..voliš me..i jednom ...
opet srest čemo se ti i ja...

četvrtak, 20. srpnja 2017.

Nema te..


Svaku noć silazim
niz stepenice bola
tražeći put tamo negde izgubljen.
Moja adresa je među slovima bola skrivena.
Nema je!
Samu sebe tražim u postelji izgubljenih sječanja,
ali se ne pronalazim.
A ti?
Ti si nestao prije prvog svitanja sreće.
Nema te!
Ahhhhhh...
Umorna sam noćas.
Bol me razdire...
Niz lice mi klizi suza,
a među zvjezdama još jedan meteor.
Zaspat ću u parku na klupi nade,
i sutra nastaviti put...
 

ponedjeljak, 17. srpnja 2017.

Ništa,,,

Ne.
Ništa mi ne treba i nikog ne očekujem.
Kao uvijek u ovakvim trenucima, oslanjam se sama na sebe i tako se održavam na površini.
Živim uporedo sa svojim bolovima.
Čekam, čekam i više nego napola mrtva, vjerujem da ću izdržati,
da će i ovo proći, a ja ostati.
Trpjeti, živjeti, i nadživjeti — to znači pobjediti samu sebe i svijet oko sebe
.

utorak, 11. srpnja 2017.

................

Sve je nestalo,,,srušilo moje snove...
U jednom danu,,,jednom času...
Na mjestu gdje sam do juce stajala sretna,,,sada je praznina,,,bol i tišina...Neka čudna tišina,,,kao poslije oluje...
Vrištala bih,,,glasa nemam.,,
Plakala bih,,,suze ponestaju......
Gdje su sada oni prijatelji da mi pruže ruku,,,neku riječ utjehe...
Gdje su ona obećanja,,,gdje su ljudi koje volim...
Sama sam,,,tako tužna i sama...
Ni ptice mi više ne pjevaju...
Samo pitanja,,,zašto ja,,,zašto uvijek ja poklonim srce i dušu pogrešnoj osobi...
Ponekad se zapitam postoji li neka pravda,,,gdje je ona...
Zar da poslije svega vjerujem da postoji...
Tolike godine sam bila sama,,,tolike ponude sam odbila,,,zašto,,,,
da bih ponovo napravila pogrešan izbor...
Čime li sam sve ovo zaslužila...Drhtim...Osjecam da vise nemam snage...
Kad bih mogla da zaboravim...Da sve ostavim za sobom i kao nekad izađem na ulicu puna sebe...
Ali ne mogu...Ovo me slomilo...Osječam se tako usamljeno,,,tako povrijeđeno...
Sama u sobi,,,zurim u zid,,,ne razmišljam ni o čemu...
Pred očima samo bjelilo...Telefon zvoni,,,čujem ga,,,ali nemam snage da se javim... 
Neko kuca na vrata...Ne želim nikoga da vidim...Nemam snage da ljude pogledam u oči,,,
nemam strpljenja da slušam njihove probleme koji su tako smiješni u odnosu na moju bol...
Ne želim da slušam,,,ne želim da gledam,,,ne želim da živim...
Najljepše bi bilo kad bih mogla da mirno sklopim oči i nikada ih više ne otvorim...
Nikada...Tada bi bol zauvijek nestala...Praznina,,,sivilo,,, kišni dani,,,loša sudbina,,,sve bi to bilo prošlost,,,koje se kroz godinu,,,dvije,,,niko ne bi ni sjećao...
A moja duša pronašla bi svoj mir negdje,,,gdje ničija ruka ne donosi nesreću...
Ali osuđena sam da živim u svijetu gdje ne postoji sutra...
Kažu da nada zadnja umire...Moja nada je umrla...Treba li da žalim...Znam,,,opet ću se smijati...
Ništa mi neće biti smiješno,,,a smijat ću se do suza...Plesat ću na kiši,,,gdje niko ne vidi suze...
I sve će na prvi pogled biti isto... Niko neće ni primijetiti,,,jer znam,,,nikog i ne dotiće moja bol,,,znam da nikome nije stalo...
SVI SU TU DOK SE SMIJEŠ I NESTAJU SA PRVOM SUZOM....TUŽNE NIKO NE VOLI...

Mogli smo...

Mogli smo mi mnogo toga ostvariti skupa...
Mogli smo sanjati,,,voljeti i imati svoj maleni svijet...
Malen ali čudesan,,,satkan od ljubavi...
Samo što za jedan takav svijet,,,bilo je potrebno dvoje,,,a u našoj priči postojala sam samo ja...
Nije važno,,,sada više svakako ništa nije važno,,,dragi moj...
Lako ću ja sa svojom tugom,,,navikla sam,,,družimo se mi već jako dugo i navikle smo jedna na drugu...
A tebe,,,čuvat ću iz sjenke,,,od onih koji te žele povrijediti...
Skrivat ću te od oluja i nositi u srcu...
Idi,,,za svojom srećom,,,ali znaj,,,da ako jednom poželiš da se vratiš,,,
ja čekat ću te,,,na starom mjestu...
Čekat ću te tamo gdje ljubav počinje,,,ljubav koja se nikada dogodila nije,,,
ne onako kako je trebalo....
Čekat ću te uvijek i zauvijek,,,jer sam navikla da čekam onoga ko nikada nije ni imao namjeru doći....

nedjelja, 9. srpnja 2017.

Puste želje...


Pričala sam, zvijezdama o njemu…
Zamišljala ga ..
Tu, kraj sebe..
Na pomen njegovog imena,mali dobošar mog srca
je počinjao svoju muziku..
Leptiri u mom stomaku izvodili piruete..
Zamišljala sam kako mu se pred san, gnjezdim u naručju..
Kako mu šapućem da je moje Sve…
Šaputala sam..
Praznom jastuku..
Nikada nije došao…
Nikada moje šaptanje čuo…
Sve zvezde što su pale, bile su uzalud…
Neke su želje, suviše velike, i da se pomisle..
 

srijeda, 5. srpnja 2017.

Ako....


Ako ikada uzmu moj svijet
Kad zarobe me zlobnici
I ne vratim se nikad više
bar sačuvajte onaj cvijet
da umjesto moga srca
taj blistavi cvijet diše..

Ako jednom uvene cvijet
koji je srce moje
Ako ga potope silne
olujne i duge kiše
tad budite sigurni
da nema onog svijeta
da ni mene nema više.
 

ponedjeljak, 3. srpnja 2017.

Oprosti....

Oprosti..Što ponekad, besciljno lutam ulicama….
U nadi, da ću te sresti…
Oprosti..Što te i dalje ljubim mislima…
Što si moja jedina zamišljena želja….
Oprosti mi svoje prisustvo u mojim snovima…
Tražim nacin da ih ulepšam…
Da malo svetlosti, u njih unesem…
Postali su mi odveć tamni…
Nalik stvarnosti…
A snovi bi ipak trebalo biti drugačiji…
Oprosti..Što te iz našeg Juče,prenosim u moje Danas…
Verujući ,u neko naše Sutra…
Možda jednom?…Ko zna,i osvane…
Nada je varljiva…
Ali je ponekad ,nekome sve što ima…
Oprosti što šminkam stvarnost tobom..
Znaš,da sam se oduvek malo šminkala…

 Pa eto u nedostatku make up-a,tobom se ulepšavam…
Samo mi se maskara često razmaže,pa završi na obrazima…
Obično,onda kada me stignu sećanja…
Oprosti.. Ne umem staviti tačku na sve…
I reći…’’Gotovo je..Nema ničega više…’’…
Ja eto,uporno dodajem još dve…
Očekujuci nastavak…
….Još uvek nisam pronašla gumicu,koja prošlost briše....

nedjelja, 2. srpnja 2017.

.......

Ne, nisi me ti razočarao…
Razočarala sam ja samu sebe…
Uporno dodajem ljudima boje koje ne poseduju…
Uporno pomeram granice tolerancije na svoju štetu…
Ti si samo pružio onoliko koliko si imao..
Nisi ti krv što sam ja tražila nešto
tamo gde jedino postoji Ništa

četvrtak, 29. lipnja 2017.

✨✨✨✨



Slušala sam noć kako plače,videla sam zvijezde kako se gase...
u meni je sve umiralo,a morala sam da nastavim dalje...
Nisam kao druge i ne volim te običnom ljubavlju...
Znala sam da se povučem sa tvog životnog puta samo da bih ti vratila mir i sreću...
A ti...Ti si se kleo da će vječnost trajati,da posle toliko godina razdvojenosti nečeš dozvoliti da nas ista rastavi,da češ sve uraditi da me ne izgubiš ponovno... 
Da češ uvijek biti tu za mene...da me čuvaš,da me razumiješ kao prijatelj,drug,netko moj....
Toliko o tvojim obečanjima....
Sve se završilo čim je prvi put zaboljelo...čim je nešto bilo van tvoje kontrole,čim si se osjetio ugroženo,nesigurno...
Ja odavno znam kako se tugom voli,strepnjom čeka...ljubi bez usana i drhti u nožnim prstima...
A ti ...sjetiš li me se ponekad ....ili sam toliko bezvredna da nisam ni to zaslužila...
Grešna---jesam
zašto---neznam..
Luda---jesam( ti si mi postavio dijagnozu)
ee to znam zašto ...od bola,od izdaje,od nepravde,od nerazumjevanja,od napuštenosti...
od toga sam luda i sama i napuštena..jer nema večeg pakla nego kad te izda netko kome si bezuslovno vjerovao ,jedva dočekao i kljuc od svoje sreće u ruke dao.. 
A on se sa tobom samo poigrao.......
 

.....

Bilo joj je dosta nadanja i života koji joj je uzeo sve što joj je bilo drago. 
Previše se toga desilo njoj, ženi za koju kažu da je postala hladna osoba. 
Ženi koja je puna ljubavi, neizgovorenih rječi i suzdržanih dodira. Noću bi zatvarala oči da bi vidjela ono što želi, a danju bi maštala o onome što nema. Eto, ona je još uviek ostala željna nekih zagrljaja, a ljudi ne znaju da je ona samo tužna. Slomljena i tužna. Nitko nije držao njen svet dok je padala, a padala je. Pokušavala je sakriti svoje rječi, svoje osjećaje, a zaboravila je da je oči odaju. Isplakala bi sve...u zagrljaju, ali nema kome. Zaboravila je da se sama više ne može spašavati i da joj je ovaj put potreban netko  da je spasi... Potreban joj je neko ko će držati njen svet dok pada....

srijeda, 28. lipnja 2017.

Pusti......



... Pusti neka teče... Ovaj glas u nama; ovaj san što sanjamo...
... Pusti neka teče - ova svila što preko nas prelazi; ova suza i ovaj osmjeh - zajedno...
... Pusti neka teče - ovaj život što uporedo i sjaj i tamu krije; i toplinu i mraz u duši; i radost i tugu u srcu...
... Pusti neka teče - sva milina nam dušom prožeta...
... Pusti neka teče - sav bol će otići jednom u beskraj... Nek' teče...
... Pusti suzu - nije grijeh prevrnuti dušu i pokazati je svijetu...
... Pusti bljesak kroz osmjeh - nije tuga jedino što još nas vodi...
... Pusti neka teče - ova pjesma što ti noći pohodi..
... Pusti neka teče... Neka teče... Neka teče..
... Pusti neka teče sve - kao voda... Kao pjesak kroz pješčani sat...
... Pusti neka teče...


Osmjeh...

Ja uvek sakrijem po neki sunčev zrak u očima
Za dane kada crni oblaci nadođu
I uvek napunim srce ljubavlju za onda kada dalje moram sama ...
Moji su džepovi puni snova, malo upornosti i odlučnosti
da uvek u dan krenem jača i nova
A tu je i čarobna olovka,
nosim je sa sobom oko vrata
moj čarobni štapić za dan
spustim ga u njedra, 

ne pokazujem svima
nacrtam sebi ružičasti osmjeh
i niko ne zna šta u srcu ima...

 

utorak, 27. lipnja 2017.

Nemoj Srećo.....


''Nemoj nikome nikada reći..Da je postojala jedna ' mala' ...Da je bila tvoja...I sve ti dopuštala, sve dala...Nemoj nikome nikada reći...Da si otišao iz njenog života...Kao tama...Nemoj im priznati nikad..Da je ' mala' ostala sama...Nemoj nikome nikada reći...Da je plakala i patila...
Da si ' maloj ' značio,...A nije te vratila...Nemoj nikome nikada reći...Da je ponos uništio sve...Tko zna hoce li opet biti sretna?...Nemoj nikome reći...Molim te...Nemoj nikome nikada reći...Da ' mala' trebala te...I da je mala bojala se...Svega čega bojiš se...I kada gledaš ' malu' -
Ona gleda te...I kada druge te žele - Ona neda te...
Nemoj nikome nikada reći...Da su ti govorili...Da za tu ' malu' nisi...I nemoj im nikada reći...Da su je pitali:
' Zaljubljena ti si? ' ....Nemoj nikome nikada reći
Da im je morala reći ' ne ' ...Nemoj nikome nikada reći
Da bio si joj sve...I nemoj im reći...Kako bile su teške noći te...Kada si ' maloj ' ulazio u sne...Kada je bila sigurna da
Trebaš je...A ti si bio sretan...Nisi znao za puteve tuge...
Nemoj nikome nikada reći...Da njene noći bile su duge...
Nemoj im reći...Da je ' mala' zbog tebe sve izgubila...
Jer, bila je sretna kad bi te poljubila...I nemoj nikada nikome reći...Da si ' malu' bar malo volio...Da si ju za oprost molio...Samo im reci..' žaliti necu ' ...Ali, nemoj nikada nikome reći...Da nakon svega - mala ' želi ti sreću. ...I želi te bar kao prijatelja...želi da kažeš joj sve...
Nemoj nikada nikome reći...Da ' mala ' nije mogla..Tebi reći ' ne '...I nemoj im reći...Da ' mala' još uvijek...diše zbog tebe...''
 

utorak, 20. lipnja 2017.

Nespremna...

Krenula sam u život
nespremna ...
na izdaje ... boli ... prepreke ...
Nisu mi rekli ...
nisu me naučili ... kako ih mimoići.

Krenula sam u život ...
sa osmjehom na licu ... vjerom u sebe
i nadom u bolje.
Krenula sam ... ali sam zapela
na prvim stepenicama života ...
poskliznula se ...
na puno toga ... što životom zovemo.
Posrnula ... na nevidljivoj stepenici
koju život zove ... srce.
Izdalo me ...
kad sam ga najviše trebala.
Suza mu je pružila ruku
i postalo izdajica ...
Bol je htijela ostati pravedna
i biti po strani ...
ali ... kako odoljeti tome
i ne zadati zadnji udarac
srcu mome.
Sada koračam životom
sa osmjehom na licu kojeg vide svi
i bolom u srcu svom
kojeg vidiš samo ti.
Ali ... koračam
korak po korak ...
Život ide ... prolazi ...
odnosi dane i život u nepovrat ...
Koračam životom ....dok život korača samnom
... ja i život zajedno ... korak po korak
... ponovo ...

subota, 13. svibnja 2017.

Heeej ekipaa.Slijedi jedna poučna priča o "pravoj ljubavi"

Njihovo prijateljstvo je započelo preko fejsa.Ona se zvala Lucija,a on David.Nisu ni mogli pomisliti na to da će se tako sprijateljiti.Sve je krenulo onim statusom "Neko box?"..On je lajkao.Javila mu se i počelo je novo prijateljstvo.Počela su dopisivanja,pricali su o svemu,o svim problemima i tugama.Postali su nerazdvojni,najbolji prijatelji..BFF
Naravno bilo je tu nekih malenih svađa ali pomirili su se ubrzo.Pričali su na mobitel često,po 2/3 sata.Postali su ovisni jedno o drugome.Trajalo je to nekih mozda malo manje od godinu dana.Ona je počela osjećati nešto više od prijateljstva,ali problem je bio to što je on imao curu..To ju je najviše kočilo u svemu..
Lucija je prije toga imala nekog dečka.Bili su zajedno nekih dva mjeseca.Povrijedio ju je jako.Bila je tužna.Mislila je da nikad neče naći pravu ljubav.No to sad nije bitno.
Trebali su se naći napokon,zagrliti se.Trebali su provesti dan zajedno,sami...David je dan prije pitao Luciju da li joj smije dati pusu na rastanku.Lucija se tome veselila više nego bilo čemu.Veselila se što će ga napokon vidjeti i zagrliti.Večer prije pisali su slatke porukice.Lucija se veselila jako.
Ujutro je David rekao Luciji kako ne možu ići zato jer mu je nešto
 iskrsnulo.Lucija je bila jako tužna jer su joj svi planovi propali.To je bio vec stoti put koji je on zeznuo.Opet je oprostila....
Ona je bila njegova malena,ljubav,sreca,zivot i sve na svijetu.
On je bio njen veliki,medeni,bebač i ljubav najveća.
Pričali su na mobitel svaku večer do kasno.Prije spavanja svaki put David bi rekao Luciji kako ju voli jako,kako joj šalje pusu,puno njih.Lucija je bila najsretnija.
Maštali su o njima jako puno.
Maštali su o zagrljaju..Poljupcu...O njihovoj budućnosti o ostatku života koji su trebali provesti zajedno...Iz dana u dan ponavljali bi iste mašte ali tako napeto bi slušali jedno drugo kao da govore prvi put o tome..
Lucija je bila tužna zato sto David ima curu i nije razumijela kako može njoj pisati tako nešto s obzirom na njegovu djevojku.On je njoj tvrdio da nisu bas u dobrim odnosima i da će vjerojatno uskoro prekinuti...Lucija je vjerovala..
Blizio joj se rođendan,upitao ju je što želi za rođendan..Lucija mu je odgovorila:"Hoću tebe,samo tebe."
David joj je obećao da će dobiti to što želi.
 Veselila se više nego itko.
Večer prije rođendana Lucija je imala maturalnu večeru.David je trebao doći do restorana.Trebali su se naći...
Naravno..Opet se nesto dogodilo..
David je Luciji komentirao jednu sliku.Komentar je vidjela njegova cura i počela ga je napadati.Nakon toga od Davidove cure prijateljica napala je Luciju...Lucija je sve poruke screenala Davidu i rekla mu nek ostavi curu..David nije htio..Lucija je bila tužna jako..Od onda je sve krenulo naopako..David je trebao doći a nije..Lucija je plakala cijelu večer,svakih 10 minuta izlazila bi iz restorana samo da vidi da li je došao..Ali nije..Bilo joj je gore i gore..Nije joj bilo ni do čega..Bojala se da si nije nešto napravio..Zvala ga je.Nije se javljao.Pisala mu je poruke..Nije odgovarao..Izgubila je i posljednju nadu...
Dosla je kući i legla u krevet..Pokušavala je spavati no nije mogla..Pisala mu je poruke na koje nije odgovarao..Zvala ga je, nije se javljao..Napisala mu je dugačku poruku..Nakon toga u suzama zaspala..
Probudila se,odgovorio je..Bio je tužan,potišten..Kao i ona..Bilo je to na njezin rođendan..David joj se ispričao..Dogovorili su se da će i dalje maštati o njima i njihovoj predivnoj budućnosti..Opet mu je vjerovala..
Svaku riječ mu je vjerovala..No od toga dana on ju je počeo zapostavljati,odgovarati na poruke kasnije..Nju je to ubijalo..Znala je da nešto nije uredu..To su joj bili najgori dani..Nije znala što da radi,nije imala nikakvog izbora..Svadali su se..Vidjela je kako si je opet dobar s curom..To ju je još vise ubijalo..Sjetila se sveg prije..Obecanja,on je trebao biti SAMO NJEN.Svijet joj se počeo rušiti.Plakala je stalno...
Počeo je hladnokrvno odgovarati na poruke.Počeo se prema njoj ponašati kao da mu je niko i ništa.Psihički je bila mrtva..
 Jedan dan joj je napisao kako on nije za nju,kako moze naći boljeg,ljepšeg,pametnijeg.Ali ona je zeljela samo njega,njega i njega.Zaljubila se..Rekao je kako želi da su ponovno samo prijatelji,samo BFF..
Nije znala sto da radi.Bila je povrijeđena jako.Nije očekivala to od njega.Mislila je da ga pozna.Ali očito ne..
U školi po wc-u je plakala,nije mogla više izdržati.Htjela je vrištati ali nije mogla.
Trudila se promijeniti nesto ali nije uspjela..Svijet joj se do kraja srusio..
Dogovorili su se da ce ponovno biti samo prijatelji..No njoj je tesko..Ne može samo tako zaboraviti sve jer je ipak zaljubljena..I jos ga sad voli i voljet će ga neko vrijeme,možda zauvijek..Samo će se praviti da ništa više ne osjeća..Ne može samo tako izbrisati sve iz pamćenja,kao neku mrlju..On je očito to sve već zaboravio,jer ju niti nikad nije iskreno volio..Krenuo je dalje s curom i nek je..Shvatit će da je izgubio curu koja ga voli vise od života ...............
Kraj..............

petak, 28. travnja 2017.

Ti znaš....

Jedan dio svoga srca,
Jedan dio svojih želja,
S povjerenjem ja ću otkrit
Ispred starih prijatelja,
Ali nekih stvari ima
Što ne govore se svima,
Što se samo nekom šapnu,
Ti znaš...

čuvaj me u sječanju

Ne žali za nekim koga više nema,
nego reci samo: lijepo nam je bilo
Sačuvaj ga negdje u sjećanju svome,
kao ptiče što se na dnu gnijezda skrilo.
Ne žali za vinom što je proliveno
i ne skupljaj stakla polomljene čaše,
jer jedino možeš da ozlijediš sebe,
a vina još ima, prepune su flaše.
Ne osuđuj život, ne proklinji snove,
ne tuži za srećom što je nekad bila.
Tek treba da sanjaš! Tek treba da letiš!
A tebi još nisu polomljena krila.
I ne misli nikad da ne može bolje,
da ne može ljepše, da ne može više,
jer ti si još uvijek na početku knjige,
koju ovaj život otvara i piše.
Ne gledaj daleko i ne traži zvijezdu,
što se negdje sjaji na nebu visoku,
jer zvijezde su lijepe ali su daleko
a najljepša zvijezda sija u tvom oku.
I sve što je sada biće samo prošlost,
nitko od nas ne zna šta ga sutra čeka,
a sreća je možda odmah tu, kraj tebe,
ni zauvijek prošla, ni tako daleka !!

subota, 15. travnja 2017.

Kad me nježno zagrliš
nestanem, kao da me nema
sva se pretočim u tebe
i jedno samo ima,
pamet mi stane,
a svjetlost blistava neka
zatvori mi sve bolne rane.

Kad me zagrliš,
ja nisam svoja
ni tvoja nisam,
nekom sasvim nepoznatom
energijom ljubavi gorim
samo se u jedinstvo pretvorim.

Kad me zagrliš
svaki atom u meni vibrira
osjećaji postanu
predavanje samo
nemoć i moć
životno pomirenje zovu
i spajanje u ljubavnom izazovu.

Grli me stalno
i nikad me ne pusti
pa neka bude kako god hoće,
neka tvoje ruke
mjeru ljubavi važu
pa neka ljudi
što god hoće kažu.