Ne pričaj me nikome....

Ćuti, ne pričaj me nikom
Čuvaj me za one noći
Kad pomisliš da si na svijetu sam
Da nema duše
Koja dušu tvoju razumije
I sjeti me se tad.
Neka ti od pomisli na mene
Toplo u grudima bude
Možda je ova planeta
Pakao neke druge
A možda pakao i ne postoji
Osim u nama samima
Pa smo osuđeni
Svako svoj na grudima da nosi
Jer sam tu
Jer si tu
Jer smo tako blizu
A ipak dovoljno daleko
Da kroz sjećanje se gledamo.

Ćuti, ne pričaj me nikom
Jer razumjeti neće,
Previše je sličnih priča
Neko će nas već
Zamijeniti za svoju
I slagaće nas
Da nismo ništa posebno
Da smo ispričani već
A kako ispričati ono
Što se samo naslutiti da,
Što prekriva tišina,
Što ostaje između redova?
Zato ćuti, ne pričaj me nikom
Čuvaj me za neke gore dane
Jer bolji sigurno doći neće
Trebaću ti, trebaćeš mi
Kad se cijeli ovaj svijet
U paramparčad raspadne
Kad se i posljednja zvijezda ugasi
I naši mrakovi
Uplašeni
U mrak pobjegnu
Da na nebu tvom
Umjesto sunca svijetlim
Da mojoj noći
Mjesec budeš

Prkos životu

Nasmijem se životu

Svaki put kad me prevari
Nešto mi obeća,
Pa, ne ispuni..
Nasmijem se životu
Kad me baci
Na koljena
Kad ono što mi da
Kasnije otima...
Nasmijem se životu
Kad gubim ono što volim
Uzmi,nosi sve..
Ja neću da molim
I kad me poraziš
Ja uspravno stojim..
Nasmijem se životu
I kad te poraze brojim
Jer se ne bojim
Da ožiljke nosim...
To ne smatram lošim,
Nasmijem se životu
Što mi podmeće nogu
Ja ne želim doživjeti stotu...
Ni kuću trokatnicu..
Ni kraj sebe osobu bogatu..
Ni veliku plaću...
Ni na moru barku..
Ni auto neku marku..
Nasmijem se životu
Nasmijem se u lice
Jer sve te stvari daleko su od sreće
Ja samo želim svoj komad neba
Malu kućicu i njega,
Toliko mi treba da bi bila sretna...
Nasmijem se životu
Što stalno pokušava
Uzeti ono što sam uvijek imala..
To sam i kod drugih tražila
Ljubav
I dobrotu u ljudima...
Nasmijem se životu
Jer samo jedno sam te molila
Da skineš tu tešku torbu
Što nosim na leđima...
Jer od davno sam ti platila
Za grešku svaku
Ti si okrenuo glavu..
Nasmijem se životu
Jer nije ubio nadu
U bolje sutra
Neću da ti se klanjam
Nisam luda...
Jer sličnih života
Ima svuda,vidiš po licima i očima...
Nasmijem se životu
Ja ću kroz moj putovati
Po svome...
Neka me i dalje tvoje
Oluje lome...
Ti živote dijeliš karte
Možda me neka,s vremenom
Dobra zapadne..
Možda ti iz ruke
Slučajno ispadne...živote...   Malena

 

BOL....

Praznina... 
Najgori osjećaj... 
Kad ti je nešto potrebno, a to nemaš i ne možeš imati... 
Kad si nešto IZGUBIO, a ne možeš ga VRATITI... 
Kad si tužan i ne postoji ništa što bi te moglo oraspoložiti... 
Kad ti neko nedostaje, a ne možeš ga zagrliti... 
Kad imaš neku želju, koja se ne može ispuniti... 
Kad se pronalaziš u tužnim stihovima, i neprestano ih slušaš... 
Kad imaš toliko toga da kažeš, a to ne znaš reći... 
Kad ti se plače, a suze ne mogu poteći...

Neznam Tko...

Ne znam Tko,
Tko me iselio iz tvojih misli
Ne znam Tko
Tko je posijao zrno sumnje
kišnim oblakom zaklonio
sjaj mog osmjeha u tvojim očima
Ne znam Tko
tko me pokidao,kao lančić sa tvoga vrata
u čvor vezao prste u čežnji da se nikad ne dodirnu...
Ne znam Tko
Tko te u meni prokleo
Ali kada bih saznala,
Potopila bih ga u svoju pjesmu od pelina
moga poraza, okus da osjeti svaku noć,
krici pjesama nerođenih
što ih nisam napisala
da ga ljube u samoći....

Nemiri...

Spuštam lagano snene trepavice
na oči umorne
da sakrijem bjes jedne mladosti
ugrize na duši,od života
i tragove nemirnih ruku
što me još uvek kidaju tamo gde sam najtanja...
O ljubavi ti odavno ne pišem
već o nedostajanju
o praznini koja mi spava na jastuku
umijesto tvoje glave...
Spuštam lagano sumrak
na jedan i suviše sveijtli dan
da ubijem čežnju
prije nego što me
ovako nemoćnu,
do juče snažnu i jaku,
rastrgnu košmari i sječanja...
O ljubavi ti više ne pišem...
to samo izgubljeni nemiri traže put
od moga pakla do modrih usana...

Nestali snovi....

Sve je nestalo,,,srušilo moje snove...U jednom danu,..jednom času...
Na mjestu gdje sam do jučer stajala sretna,,,sada je praznina,,,bol i tišina...
Neka čudna tišina,,,kao poslije oluje...
Vrištala bih,,,glasa nemam.,,Plakala bih,,,suze ponestaju......
Gdje su sada oni prijatelji da mi pruže ruku,,,neku riječ utjehe...
Gdje su ona obećanja,,,gdje su ljudi koje volim...Sama sam,,,tako tužna i sama...
Ni ptice mi više ne pjevaju...Samo pitanja,,,zašto ja,,,zašto uvijek ja poklonim srce i dušu pogrešnoj osobi...Ponekad se zapitam postoji li neka pravda,,,gdje je ona...
Zar da poslije svega vjerujem da postoji...Tolike godine sam bila sama,,,tolike ponude sam odbila,,,zašto,,,,da bih ponovo napravila pogrešan izbor...
Čime li sam sve ovo zaslužila...Drhtim...Osjećam da više nemam snage...
Kad bih mogla da zaboravim...Da sve ostavim za sobom i kao nekad izadjem na ulicu puna sebe...
Ali ne mogu...Ovo me slomilo...Osječam se tako usamljeno,,,tako povrijeđeno...
Sama u sobi,,,zurim u zid,,,ne razmišljam ni o čemu...
Pred očima samo bjelilo...Telefon zvoni,,,čujem ga,,,ali nemam snage da se javim... 
Najljepse bi bilo kad bih mogla da mirno sklopim moje oči i nikada ih više ne otvorim...Nikada...Tada bi bol zauvijek nestala...Praznina,,,sivilo,,, kišni dani,,,loša sudbina,,,sve bi to bilo prošlost,,,koje se kroz godinu,,,dvije,,,niko ne bi ni sjećao...A moja duša pronašla bi svoj mir negdje,,,gdje ničija ruka ne donosi nesreću...Ali osudjena sam da živim u svijetu gdje ne postoji sutra...Kažu da nada zadnja umire...Moja nada je umrla...Treba li da žalim...Znam,,,opet ću se smijati...Nista mi neće biti smiješno,,,a smijat ću se do suza...Plesat ću na kiši,,,gdje niko ne vidi suze...I sve će na prvi pogled biti isto... Niko nece ni primijetiti,,,jer znam..nikog ne dotiće moja bol,,,znam da nikome nije stalo...Malena

.

Hoću...

Hoću samo da me voli...
Ne kao prije,
ali hoću da me voli kao nekoga tko mu je u prošlosti,
bar na par trenutaka, bio sve i tko će mu uvek biti nešto...
Samo hoću da mi se iskreno nasmješi i priča sa mnom i hoću da me sa vremena na vrijeme zagrli,
jer su njegovi zagrljaji, prijateljski ili ne,
nešto što, nedostaje čoveku, bio on zaljubljen u njega ili ne.
Nisam znala  da ga volim , ali ne umem ni da ga pustim da se pravi da se ne poznajemo, 
jer, ako bolje razmislim, čak i posle svega, on je netko koga vrijedi poznavati...
Izvini, nisam znala da te volim...
A, opet, izvini, ne znam ni kako dalje ako ti nisam ništa..

Ne vjeruj...

Ne vjeruj ovim
kristalima,
to je lažni sjaj
u mojim očima,
svjetlost u tamnim
noćima.
Nisu to suze što
vidiš,
to duša niže bisere
osmijehom lice
da mi ukrasi...

Možda.....

Jednom ću možda zaboraviti koliko sam te čekala, 
koliko ti se nadala. 
Jednom ću možda zaboraviti koliko mi je nedostajao tvoj dodir, poljubac, pogled. 
Jednom ću možda zaboraviti da sam te željna ostala i sebe izgubila u sekundi našeg susreta. 
Jednom ću možda zaboraviti... ali srce neće nikada!....Tvoja Malena

Poklanjam ti svoju odsutnost..
Možda ti se više od moje prisutnosti dopadne...Malena

Ne odustaj..

Ne odustaj, nikada! 
Jednostavno je tako, nema objašnjenja!
Čak i kada ti život kaže da sutra ne postoji, 
zaboravi tugu i kreni dalje, 
baš tada moraš ustati i još brže napraviti korak, 
ne odustaj, jer nada uvijek postoji. 
Ne u svijet, ne u ljude, već nada u samoga sebe!       

....

Vidiš li...
osjetiš li da i ruža može da krvari 
...da i nju može da boli onda kad žena shvati da nije smjela da voli
...Osjetiš li 
..vidiš li njene ljepe latice kako tamne u noći isto kao duša koja zna da nećeš doći 
...Čuješ li to ranjeno srce kako gorčinom natapa tugu 
...zar može boleti više ? zar može boleti jače ? 
pusti ..samo pusti ..onu kojoj duša plače...

Znam da znaš...

Ušunjaš se tako u moje misli i napravis dar-mar.
da zaboravim gdje sam krenula i što sam željela.
toliko stvarno.. da ponekad osjecam tvoj dodir
i onda se trudim da uskladim korak sa ritmom srca...
I znam da znaš..... koliko mi nedostaješ.....Tvoja Malena

Duboko u sebi, 
gdje se čovek ne vara, 
gdje čovek ne laže ni sebe ni druge, 
duboko u sebi čovijek osjeća..