Neznam Tko...

Ne znam Tko,
Tko me iselio iz tvojih misli
Ne znam Tko
Tko je posijao zrno sumnje
kišnim oblakom zaklonio
sjaj mog osmjeha u tvojim očima
Ne znam Tko
tko me pokidao,kao lančić sa tvoga vrata
u čvor vezao prste u čežnji da se nikad ne dodirnu...
Ne znam Tko
Tko te u meni prokleo
Ali kada bih saznala,
Potopila bih ga u svoju pjesmu od pelina
moga poraza, okus da osjeti svaku noć,
krici pjesama nerođenih
što ih nisam napisala
da ga ljube u samoći....

Nemiri...

Spuštam lagano snene trepavice
na oči umorne
da sakrijem bjes jedne mladosti
ugrize na duši,od života
i tragove nemirnih ruku
što me još uvek kidaju tamo gde sam najtanja...
O ljubavi ti odavno ne pišem
već o nedostajanju
o praznini koja mi spava na jastuku
umijesto tvoje glave...
Spuštam lagano sumrak
na jedan i suviše sveijtli dan
da ubijem čežnju
prije nego što me
ovako nemoćnu,
do juče snažnu i jaku,
rastrgnu košmari i sječanja...
O ljubavi ti više ne pišem...
to samo izgubljeni nemiri traže put
od moga pakla do modrih usana...