Ukupno prikaza stranice

petak, 21. srpnja 2017.

Misli lete.....

Sjedim..pogleda čežnjom zamagljena..
sama i zamišljena..
duša mi tobom obuzeta..nepomična..
kao oduzeta..čekam..
a znam..ne..ne možeš doći..
pod nebom sivim..
moj gorki vapaj u noći..
drhtim..rukama stiskam skute..
misli mi tebi plove..
a usne nijemo šute..tišina..
tek valovi..morske pjene..
pustoš..baš ničega oko mene..
molim..a suza tiho krene..preklinjem..nebo
za tebe i mene..
skamenjena..vjetar mi mrsi kose..
oblaci..svu moju ljubav ti nose..
prebirem..tu dušu bolnu moju..
pronalazim.. ljubav moju i tvoju..
da..čekam..
i čekat ću svake noći..
znam..voliš me..i jednom ...
opet srest čemo se ti i ja...

četvrtak, 20. srpnja 2017.

Nema te..


Svaku noć silazim
niz stepenice bola
tražeći put tamo negde izgubljen.
Moja adresa je među slovima bola skrivena.
Nema je!
Samu sebe tražim u postelji izgubljenih sječanja,
ali se ne pronalazim.
A ti?
Ti si nestao prije prvog svitanja sreće.
Nema te!
Ahhhhhh...
Umorna sam noćas.
Bol me razdire...
Niz lice mi klizi suza,
a među zvjezdama još jedan meteor.
Zaspat ću u parku na klupi nade,
i sutra nastaviti put...
 

ponedjeljak, 17. srpnja 2017.

Ništa,,,

Ne.
Ništa mi ne treba i nikog ne očekujem.
Kao uvijek u ovakvim trenucima, oslanjam se sama na sebe i tako se održavam na površini.
Živim uporedo sa svojim bolovima.
Čekam, čekam i više nego napola mrtva, vjerujem da ću izdržati,
da će i ovo proći, a ja ostati.
Trpjeti, živjeti, i nadživjeti — to znači pobjediti samu sebe i svijet oko sebe
.

utorak, 11. srpnja 2017.

................

Sve je nestalo,,,srušilo moje snove...
U jednom danu,,,jednom času...
Na mjestu gdje sam do juce stajala sretna,,,sada je praznina,,,bol i tišina...Neka čudna tišina,,,kao poslije oluje...
Vrištala bih,,,glasa nemam.,,
Plakala bih,,,suze ponestaju......
Gdje su sada oni prijatelji da mi pruže ruku,,,neku riječ utjehe...
Gdje su ona obećanja,,,gdje su ljudi koje volim...
Sama sam,,,tako tužna i sama...
Ni ptice mi više ne pjevaju...
Samo pitanja,,,zašto ja,,,zašto uvijek ja poklonim srce i dušu pogrešnoj osobi...
Ponekad se zapitam postoji li neka pravda,,,gdje je ona...
Zar da poslije svega vjerujem da postoji...
Tolike godine sam bila sama,,,tolike ponude sam odbila,,,zašto,,,,
da bih ponovo napravila pogrešan izbor...
Čime li sam sve ovo zaslužila...Drhtim...Osjecam da vise nemam snage...
Kad bih mogla da zaboravim...Da sve ostavim za sobom i kao nekad izađem na ulicu puna sebe...
Ali ne mogu...Ovo me slomilo...Osječam se tako usamljeno,,,tako povrijeđeno...
Sama u sobi,,,zurim u zid,,,ne razmišljam ni o čemu...
Pred očima samo bjelilo...Telefon zvoni,,,čujem ga,,,ali nemam snage da se javim... 
Neko kuca na vrata...Ne želim nikoga da vidim...Nemam snage da ljude pogledam u oči,,,
nemam strpljenja da slušam njihove probleme koji su tako smiješni u odnosu na moju bol...
Ne želim da slušam,,,ne želim da gledam,,,ne želim da živim...
Najljepše bi bilo kad bih mogla da mirno sklopim oči i nikada ih više ne otvorim...
Nikada...Tada bi bol zauvijek nestala...Praznina,,,sivilo,,, kišni dani,,,loša sudbina,,,sve bi to bilo prošlost,,,koje se kroz godinu,,,dvije,,,niko ne bi ni sjećao...
A moja duša pronašla bi svoj mir negdje,,,gdje ničija ruka ne donosi nesreću...
Ali osuđena sam da živim u svijetu gdje ne postoji sutra...
Kažu da nada zadnja umire...Moja nada je umrla...Treba li da žalim...Znam,,,opet ću se smijati...
Ništa mi neće biti smiješno,,,a smijat ću se do suza...Plesat ću na kiši,,,gdje niko ne vidi suze...
I sve će na prvi pogled biti isto... Niko neće ni primijetiti,,,jer znam,,,nikog i ne dotiće moja bol,,,znam da nikome nije stalo...
SVI SU TU DOK SE SMIJEŠ I NESTAJU SA PRVOM SUZOM....TUŽNE NIKO NE VOLI...

Mogli smo...

Mogli smo mi mnogo toga ostvariti skupa...
Mogli smo sanjati,,,voljeti i imati svoj maleni svijet...
Malen ali čudesan,,,satkan od ljubavi...
Samo što za jedan takav svijet,,,bilo je potrebno dvoje,,,a u našoj priči postojala sam samo ja...
Nije važno,,,sada više svakako ništa nije važno,,,dragi moj...
Lako ću ja sa svojom tugom,,,navikla sam,,,družimo se mi već jako dugo i navikle smo jedna na drugu...
A tebe,,,čuvat ću iz sjenke,,,od onih koji te žele povrijediti...
Skrivat ću te od oluja i nositi u srcu...
Idi,,,za svojom srećom,,,ali znaj,,,da ako jednom poželiš da se vratiš,,,
ja čekat ću te,,,na starom mjestu...
Čekat ću te tamo gdje ljubav počinje,,,ljubav koja se nikada dogodila nije,,,
ne onako kako je trebalo....
Čekat ću te uvijek i zauvijek,,,jer sam navikla da čekam onoga ko nikada nije ni imao namjeru doći....

nedjelja, 9. srpnja 2017.

Puste želje...


Pričala sam, zvijezdama o njemu…
Zamišljala ga ..
Tu, kraj sebe..
Na pomen njegovog imena,mali dobošar mog srca
je počinjao svoju muziku..
Leptiri u mom stomaku izvodili piruete..
Zamišljala sam kako mu se pred san, gnjezdim u naručju..
Kako mu šapućem da je moje Sve…
Šaputala sam..
Praznom jastuku..
Nikada nije došao…
Nikada moje šaptanje čuo…
Sve zvezde što su pale, bile su uzalud…
Neke su želje, suviše velike, i da se pomisle..
 

srijeda, 5. srpnja 2017.

Ako....


Ako ikada uzmu moj svijet
Kad zarobe me zlobnici
I ne vratim se nikad više
bar sačuvajte onaj cvijet
da umjesto moga srca
taj blistavi cvijet diše..

Ako jednom uvene cvijet
koji je srce moje
Ako ga potope silne
olujne i duge kiše
tad budite sigurni
da nema onog svijeta
da ni mene nema više.
 

ponedjeljak, 3. srpnja 2017.

Oprosti....

Oprosti..Što ponekad, besciljno lutam ulicama….
U nadi, da ću te sresti…
Oprosti..Što te i dalje ljubim mislima…
Što si moja jedina zamišljena želja….
Oprosti mi svoje prisustvo u mojim snovima…
Tražim nacin da ih ulepšam…
Da malo svetlosti, u njih unesem…
Postali su mi odveć tamni…
Nalik stvarnosti…
A snovi bi ipak trebalo biti drugačiji…
Oprosti..Što te iz našeg Juče,prenosim u moje Danas…
Verujući ,u neko naše Sutra…
Možda jednom?…Ko zna,i osvane…
Nada je varljiva…
Ali je ponekad ,nekome sve što ima…
Oprosti što šminkam stvarnost tobom..
Znaš,da sam se oduvek malo šminkala…

 Pa eto u nedostatku make up-a,tobom se ulepšavam…
Samo mi se maskara često razmaže,pa završi na obrazima…
Obično,onda kada me stignu sećanja…
Oprosti.. Ne umem staviti tačku na sve…
I reći…’’Gotovo je..Nema ničega više…’’…
Ja eto,uporno dodajem još dve…
Očekujuci nastavak…
….Još uvek nisam pronašla gumicu,koja prošlost briše....

nedjelja, 2. srpnja 2017.

.......

Ne, nisi me ti razočarao…
Razočarala sam ja samu sebe…
Uporno dodajem ljudima boje koje ne poseduju…
Uporno pomeram granice tolerancije na svoju štetu…
Ti si samo pružio onoliko koliko si imao..
Nisi ti krv što sam ja tražila nešto
tamo gde jedino postoji Ništa