Tko mi to noćas
Krade snove
Zelene i svježe
Što pali su na moje
Obraze i vijeđe
Ko jutarnja rosa
Na mladu travu
U proljeće

Neznanac neki
Il mjesec mlad
Što nestašno viri
Kroz okno
il zvijezde

Koga to moja duša pušta
Da se tiho ušulja
Na prstima
Ko lopov
U moje čežnje

Čije je ime
U jastuku noćas ostalo
Toplinom daha
Sa usana
Ispisano

Dok nemirno more oluje lome,
borim se sa sobom i mislim o tome,
kako sve na svetu polako nestaje,
sem moje ljubavi prema tebi koja vječna je.
Previše je istine u riječima tvojim,
zbog njih živim i osječam da postojim.
Moja istina i moj san, moja bol i novi dan
sa tvojim je nježnim poljupcem izatkan.
Svaka suza što zbog tuge niz obraz se slije,
je što moja ljubav sa mnom nije.
Tražim tvoj lik u tami i dozivam te stalno,
dok zvezde gore i nebo je sjajno.
Znajući da daleko si negde tamo
dočekujem svaku novu zoru i sunce samo.
Znam da sanjam samo neostvareni san
dok polako i strpljivo čekam svoj sudnji dan.
Onde gde sve će biti u mraku i prašini
bit ću ponovo sama i u svojoj tišini...

.......zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća,u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
medju kojima nema spojenog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kada im duše budu posedele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvuči,
kao da čete tog časa umreti,
pamtiće te on,setiće te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge_
osetimo se nesrečni i krivi .

 D:Maksimovic- Slovo o ljubavi

Zar je bitno u životu tko če prvi prići?
tko prvi nazvati? tko sa ponosa sići?
zar je bitno uvijek macho biti?
ćekati,trpjeti i alkohol piti?

zar nije ljepše preko ponosa prijeći
reći oprosti,ponos srcem sasječi
griješiti je ljudski
opraštati božanski
zato umri muški
ne ljubi poganski....

Nemoj da ti srce od ponosa kamen bude
nemoj da ti prijatelji u ljubavi sude
i kad ti srce sve sumnje sabere
ne daj da te ponos do srži razdere....

nek ti srce oprosti toplinu i nadu ,nek zla mržnja nestaje
jer ljubav sve prašta,svemu se nadaj
ljubav nikad ne prestaje....

Pruži mi ruke
osjetićeš drhtaj
nemir koji se otima
pruži mi ruke
zagrli kao djete
i budi pored mene
ostani, ne idi..
budi tu uz mene
i ne pitaj ništa
samo me zagrli
osjeti da traješ u meni
diši pored mene
osjeti da se bojim
jer moje srce je ptica divljine
nebo u tvojim očima
pruži mi ruke
da poletim
da se vinem
šireći krila
u sjaju tvoga sunca ... 

Sva moja lutanja,
nadanja,
nestalu su u tragu,
ostalo je prazno srce,
koje njemo stremi,
čeka taj poslednji otkucaj ka slobodi,
u trenu magije,
da ponese trenutke od kojih se opijali,
dodirujići se u svijetovima,
gde nema vremena u okviru sata,
rasprštalo se sve u meni ... 

  Ne znam da li češ otkriti
                     koliko ljubavi beše
                     na dlanovima mojim
                     u tamnim  očima...
                     krijem sliku u nedrima
                     gde sam srećna
                     i kad me stegne
                     gorčina ljubavi...
                     Slutih
                     da će te odneti vetar
                     lažnim snom
                     Upitaj rosu ..upitaj veče
                     ako te savest nekad zapeče
                     kada ti san uhvati zoru..
                     ko je ta senka
                     na tvom prozoru.....................

DPajovic

Kuc kuc,jutro privijeno na okno 
suncem me budi bojama razliveno 
ja sklupčana po pokrivačem čuvam snove 
i osmjeh da ne odleti poput ptice iz kaveza

 Čudna je noć,tajnovita,mračna 
zvukovi tišine poput muzike daleke 
jednostavna ja  smiraj tijelu na odar snova stavih 
da dođeš,priđeš,ne zaboravim i ne zaboraviš

 Oh to jutro prepuno ljepote 
ovo najdraže sunce buđenjem meni te ote 
al znam da opet će doći naš san 
kad zatvorim oči,kad prođe dan...

Potraži me...
u mirisu cvijeća,
u cvrkutu ptica,
u odsjaju rjeka.
Uzmi me za ruke,
povedi me,
na talasima mora,
u zemlje daleke,
na druge planete.
Poletimo,
na krilima ptica,
sa daškom vjetra,
vinimo se u nebo,
dotaknimo zvijezde.
Budi mi vodilja,
pokaži mi put,
osvjetli ga.
Pođimo zajedno,
u šetnju po oblacima.
Osetimo toplinu sunca,
sjaj meseca.
Potraži me u sebi.

Neću noćas da bježim u san
da bih pobjegla od sebe,
noćas želim saznati šta se to
desilo između mene i tebe.

Ne mogu reći da mi je svejedno
i da me naša ćutanja ne bole;
sve ima drugi smisao
kada se dvoje vole.

Dok se naviknem da te nemam
dugo će vremena proteći
i sama ta spoznaja kako nemamo
jedno drugom više šta za reći.

Ali te molim noćas,
ne ljuti se za one grubo
izgovorene riječi moje,
a ja znam - dugo ću još
u nepoznatim očima
tražiti oči tvoje.

Sklupčana u lutanjima između sna i jave
na prostirci tišine ispod tamnog svoda
dlanovima milujem travke vlažne od kiše
i poput krijesnica tragove iskri palih zvijezda tražim
u presahlim koritima sjećanja
osluškujem da li koja još diše
no izgorješe poput plahog leptira
poput naših davnih obećanja
nema ih više
U daljini zvuk zvona jeca,lomi nebo
kotrlja se ,valja dušom poput  snažnog vala
teška je dubina dna,pritisnuta istinom
no nazirem svjetlost nade,mada je mala
za tebe dalekog,ljubavlju tkam paučinom sjete
kaput bezvremeni kad odluta ti duša da se sjetiš
željno s jatima ptica,nanovo sretan vratiš
naručju što te pod zvjezdanim nebom čeka
u postelji od tajni,poput perja meka

Zar me opet ljubav čini slabom
Opet si me povrijedio
i srce opet slomio
u kut me otjerao
i opet pobijedio.

Zar me opet ljubav čini slabom
umjesto da budem jača nego prije
zar ću dozvoliti opet
da mi se tvoje srce smije.

Opet si staru ranu otvorio
i život mi u pakao pretvorio
zašto uživaš kad sam nesretna i kad patim
ma ne želim da ti se vratim.

"Tamo negdje...

daleko...

u zemlji ispunjenih snova...

gdje noć zamjenjuje dan...

gdje sunce uranja...

duboko u more mojih misli...

postojiš ti....

polako... 

tonem u san sa smješkom na usnama...

oduzimaš mi dah...."

Poželim ovim suncem
dušu tvoju ogrijati,
kišom poljubaca umiti ti lice,
nježno se ogrnut bistrinom tvojeg pogleda,
obući u nježnost tvoje kože ,
sanjariti u zagrljaju tvojem
poljupce ti slati putem olujnoga vjetra,
da osjetiš ljubav moju ,
poželim ti šaputati u novom danu
tiho u toj našoj tišini,
Poželim biti uz tebe ,
i učiniti te sretnim...

Ljubav si
o kojoj pišem
Pišem
polako razotkrivajući sebe
Tonem
Utapljajući se mislima o tebi
Hodam
Misleći se ušuljati u srce tvoje
Odlazim
A uvijek se vraćam tebi
Osluškujem
Taj šapat koji jednom opi me
Ta ljubav
O kojoj pišem

Jednom kad sretnemo se u gužvi ovog svijeta
Jednom kad sva ova tuga bude daleko
Jednom kad pogledom čeznutljivim poljubim dušu tvoju
Kada ponos života nestane između nas
jednog osunčanog jutra ,
kada sunce na spavanje pospremi taj
između nas nastali mrak
Tada priznat ću ti koliko sam te voljela
Možda će mi zadrhtati glas,
možda osmijeh svrati na lice moje
i tada priznati ču ti sve
Jednom,kada pogledaš u moje oči
sjaj njihov ,tada reći će ti sve
ali danas još ne ,
nije vrijeme
ali i tako je svejedno
kada ,kojeg trena ,
u kojem kutku svemira
jer beskrajno volim te....

I tek ponekad
stavim ružu na jastuk
da miriše...
Odvrne mi slavinu sijećanja
ne propuštajući ni najmanji detalj
koji je ostao upamćen o tebi
da uludo isteče...
I tek tada dozvoljavam srcu
da tiho uzdiše
za vremenom prošlim,
rugajući se samoj sebi
zbog neuspjeha...
Vatra ponovo se pali
nemilosrdno, iznutra me peče,
a onda krenu kiše suza
da je gase...
Kako je teško provesti veče
u samoći
obavijena strahom,
ne zbog prošlosti,
već od budućih dana što dolaze...
I tek ponekad
stavim ružu na jastuk
umijesto tebe
ruža da mi miriše...
Podseti me
da sam i ja
nekada
znala šta je ljubav...

...probudit ću jedno zaspalo proljeće
i nježno ga dotaći usnama
rasklopit ću stranice davno zaboravljene knjige
i na požutjelim listovima pronaći tvoje ime
na tren ću sklopiti oči i kao nekad davno
voljeti prvi put.......
       

Molim za sunce u tvojim očima,
za dodir koji budi treptaj života,
za tebe jedina ljubavi moja.
Molim da ruže ne venu kao sjećanje,
da nijednu suzu ne puste više.
Molim za tvoje riječi satkane od želje,
za naše duše obojene tugom.
Molim da samoća ne boli više,
da dođeš u moj svijet,
da svaka nada postane stvarnost,
da svaki tren sa tobom bude vječnost.
Molim da tvoje ruke otope led moga života,
da vrijeme izbriše boli, da srce zakuca još jače.
Molim da ne živim od sjećanja koja se gase,
da nikada postane ZAUVIJEK.
Molim,molim za LJUBAV.

Neću te moliti za oproštaj što sam sad sretna
jer moram makar malo pustiti da osjetiš kako mi je bilo...
Ali neću ni željeti da ti budeš nesretan..​.
Ako si zaslužio, neka ti život vrati ali ja neću...
Ipak sam te voljela... Ipak si bio dio mene...
Ipak smo imali ljubav...A boli činjenica o prolaznost​i...
Boli sjeta u tvojim očima jer ...
Podsjeć​a na dane moje najveće sreće...
Sreće kakvu ponovo neću osjetiti jer pola srca mi je ostalo tamo...
Kod tebe...

Prijatelj je anđeo koji te vodi kroz snove,
čuva kada zlo te zove.
Zato prijatelj moj budi,
kada to vide patiti će zli ljudi.
A ja tvoj anđeo ću biti,
od sveg zla ovoga svijeta ću te skriti.

Ne ruši sve mostove možda ćeš se vratiti,
nisi ptica ni leptir obalom što leti,
kada nema mostova uzalud je čeznuti,
uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti.

Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti,
ostavi bar jedan most između srca i mene,
u samoći je lakše neshvaćeno svatiti,
mogle bi te nazad nagnati uspomene.

Ivo Andric

Sada odlazim,
oprosti mi za sve,
ne krivi me ni kada ti bude najteže....
Ja čuvam te u svojim mislima,
i gde god da odem, uvijek bit češ tamo gdje sam ja...
Dobro znaš da sada bih dala sve,
da noćas vrijeme stane, zauvjek.
Ako već mora doći sutra, ako već mora biti kraj,
bar po dobru ti me pamti, bar po dobru ti me znaj.
Ako večeras moram protiv sebe, sve bi mi značilo da znam,
bar po dobru da me pamtiš u svojim mislima...
I noćas zadnji put me zagrli za kraj,
kada budeš sam u dugim noćima i
shvatiš da me voliš kao nikad nikog, dozovi me,
probudi me iz sna, nek vjetar tvoje riječi nosi tamo gdje sam ja....

..Izvini.. 
Za sve rečeno i nedorečeno, 
za sve javno i skriveno.. 
Izvini za ono što je trebalo prešutjeti i za ono što je trebalo reći.. 
Izvini za poglede koje sam upučivala tebi, tražeći te u drugima.. 
Oprosti za sve granice koje sam prešla i 
za one koje je trebalo da pređem, a nisam..
Zaboravi ono malo što rekoh i ono mnogo što prečutah.. 
I molim te, ne pitaj me sta sam htela reći..

""Jedno drugom smo pokrivali ono sto drugi nisu smeli da vide.
Kao prijatelji a nismo to bili..
Kao ljubavnici ni to nismo bili..
Nista mi nismo bili a opet smo jedno drugom bili sve..

Šutio si,ni u meni nije bilo riječi,oko nas i u nama bio je sumrak siv,  znam dobro,ne treba mi reći - za sve ovo nitko nije kriv
Kroz grane su pale prve kapi kiše, te suze nebeske bile su znak, gotovo je,ničeg nema više, vrijeme je za rastanak.

A ti...šutio si.....

...da sam more imala bih valove kojima te milovati; 
da sam sunce imala bih toplinu kojom te grijati; 
da sam nebo imala bih plavetnilo kojim te okružiti; 
da sam vjetar imala bih dašak kojim te zagrliti; 
da sam noć imala bih mjesec kojim te obasjati; 
da sam vrijeme imala bih dana za čekanje...
da sam budućnost imala bih prošlost za sječanje; 
da sam nada imala bih snove da te mogu zamišljati...

Jastuk ti načinih od duše svoje...

Pogledaj!
 evo, ovdje te smjestih
u stihove ove, na postelju od
riječi koje mi u srcu nastadoše,
jastuk ti načinih od duše svoje
da te toplinom njenom grije,
pokrih te laticama ruža,
da te uspava miris taj,
suzama svojim umih ti lice
da mi ljepše u san utoneš…

Ja sam netko tko ti oči nije vidio,a sebično čuva njihove iskre
 u otkucajima naših usamljenih srca..
Ja sam netko ko spušta svoju dušu na putu u neku sretniju budučnost...
Ja sam netko ko ima snagu,volju i želju da bude vjetar u t vojim slomljenim krilima...
kada pomisliš da je sva nada nestala,da jesvaka borba uzaludna...
Ja sam netkoko sanja tvoj osmijeh u hladnim noćimaza vrijeme košmara jave...
Ja sam netko ko ti pruža svoje izravnjavane ruke u nadi da će biti vodič kroz pakao jedne planete koji se zove život..
Ja sam netko ko će cjeniti iskrenost tvog dodira kada me zamoli za nježan zagrljaj u toku uspavanke poljubca za laku noć..
Ja sam netkoko je voljan da te stavi ispred sebe,ispred svojih ideala i svrhe postojanja..
Ja sam netko ko želi da ti pokloni svoju umjetnost da ti ista noć obasja kao zvijezde na nebu...
Ja sam netko ko sanja..
Ja sam netko ko mašta...
Ja sam netko ko se nada...
Ja sam netko ko vjeruje...
Ali prije svega ja sam netko tko ti želi sreću..

Dugo sam te čekala u noćima..
Da dđješ i ljubiš me...
Da mi šapučeš...volim te...
Da me miluješ tvojim rukama..
Znaš da volim tvoj dodir...
Znaš da mi jedino ti trebaš..
Uzmi me..oseti moje tjelo kako
Drhti u tvojim rukama..
Zatvori oči...
Ljubi mi vrat...znaš da to volim..
Ja ću se nježno nasloniti na tvoje rame..
šaputati...Jedini moj....

Ako dodjem na vrata
sa vatrom u očima,
tvojim imenom na usnama,
poljubim te u jednom dahu,
šta ćeš sa mnom?
Niz ledja pod košuljom
odšapućem želju za tobom,
hoćeš li reći da odem?
Kad se privijem
na te grudi muške,
vatrenom kosom
zagolicam maštu,
hoćeš li me zadržati?
Kad poljupcima
usne ti ovlažim,
niz vrat sve skrivene
želje prospem
u kosi ispreplićem prste,
pa te na greh navučem,
onako poludelo,vatreno
kao samo ja umem.
Šta ćeš mi uraditi
muškarčino moja?

Sada da mogu ovaj trenutak znaš li šta bih napravila?
"Ukrala" bih te makar na par sati,
došla do tebe uzela te za ruku
i odvela negdje,negdje gdje bi bili sami...
Držala bih te nježno za ruku,igrajući se s njom,
pogledavajući te pogledom punim topline,nježnosti...
Prepoznala bih u tvojim očima sjaj,
sjaj koji moje oči jako dobro znaju...
prstom bih ti dotaknila usne....ne bih ti riječ rekla,
samo bih te dodirnila mojim usnama..

Oko nas kao da sve treperi,ne samo ja..osjećam kao da sve,
kao da nas je obkružilo nešto oku nevidljivo,nešto što se samo može osjetiti...
Trenutak kada zastane sve,sve ono što znam,sve ono što je u meni,
sve bi bilo u tom poljupcu s kojim bih te nježno milovala...

Rekla ti da zaklopiš okice..samo se prepustiš..
pružila ruku da se tvoje dotakne..prsti da nam se isprepletu..
jedan stisak ruke..znala bih da ne sanjam..
Da tu si,pored mene...

Da li znaš za ono mjesto izmedju sna i jave,
ono mjesto gde se još sječas svojih snova?
Tamo ću te uvek voljeti.

Tamo ću te čekati."

Mi smo žene zmajice,
Rođene ko kraljice
anđeli nas stvorili da bi muške lomili
zbog nas su pjesme pjevali,
ponos gubili,
vodili rat i zato ti
SRETAN OSMI MART!

Ne spominjite to ime ,još uvijek me boli,
možda bih mu se vratila ,da znam da me voli....
što bilo je sada  prošlost je,
samo uspomene sada ostale,
dala bi sve da vrati se ,al možda tako bolje je.....

Ako me ikada sretneš....
nemoj da kažeš da ti je drago što si me sreo,
istinu znam,
ti zapravo moju ljubav nisi htio,
ne pružaj mi ruku,
znaš i sam da to nebi bilo iskreno,
i kad me sretneš nemoj mi reći ništa
jer odavno je sve rečeno,
budi hladan kao što si oduvijek bio
i sjeti se:
DA SI ME JEDNOM ZAUVIJEK ODBIO...

Nikad više nemoj da me tražiš jer sada prekasno je za sve,
a kad niz lice suza ti krene nemoj da pomisliš na mene
...Zaboravi me...
Zašto sam baš tebe srela,
zašto kad to nisam smjela,
zašto me zanio pogled oka tvog,
i zašto sada moram patit zbog tog.
 Nemoj plakati,on ne plače zbog tebe.
Nemoj ga voljeti jer on voli samo sebe!
nemoj ga moliti,on ne moli druge,
poželi mu da voli jer ljubav je gora od tuge!!

 Kad ti jutro bez mene osvane,
samoća dušu ti zarobi,
kad sa suzom na jastuku mašte,
gorka stvarnost snove ti zatopi.
Budi jak, produži stazom radosti,
a ja ću s tugom nestati,
umrijet ću od žalosti.
Kada ljubav zaborav dodirne,
sklopiš oči drugu da poljubiš,
sjeti se tada usana mojih,
uspomene nemoj da zagubiš.
Ljubavi, sada odlazim,
prevarena drugu sreću da potražim,
jer zbog srca žalosti postoje sječanja,
kad jednom pogriješiš nema kajanja.

Opet se
polako u meni
budi sanjalica
čuvam te
u nekim svojiim
skrivenim svjetovima
gdje samo
voljeni se čuvaju
i polako u meni budi
ona spavalica
koja snom živi,
osjećam kako
život o sreći pjeva
kako užitak okusa
prihvaćenosti slavi
puštiću onu milu glazbu
neka svaku moju
misao dotiče
pustiću neka se
riječi moje kupaju
u rosi dragih osjećanja

...jedan osmijeh ostavljam
...jedan pogled sanjivi
...jedan poljubac slatki
...jedan zagrljaj veliki
...jedan dodir nježni
...ostavljam sve kada poželiš da znaš
...tu je
...tu će i ostati....

Kao prah nošen vjetrom...voljela bi biti..
izgubiti se u svoj čaroliji..samo nestati..
dodir vjetra jedino osjetiti..njega što me nosi..
prosipa u tisuću djelova..
ne,ne bojim se toga...želim da me odvede..
daleko negdje..gdje ne postoji ništa,
a opet ima sve..
dovoljan je jedan pogled na more..
jedan osvrt na nebo..
jedno slušanje ptica..imala bi sve što mi treba..
Vjetar bi pričao priče o svemu sto je bilo
i što će možda biti..
voljela bi ne misliti..
ne pričati..
ne slušati..
ne vidjeti..
samo prah..u tisuću djelova..negdje..
možda po moru da me prospe..kapljice da se priljube na ono
što je ostalo od mene..da se čini kao da smo jedno..
S time bi jedna priča bila završena,a počinjala bi neka druga..
možda bolja..mozda ljepša..još neispričana...

Samo sjena koja na blijedi
samo drhtava ruka
Ispružena...
U nekom snu ostavljena,
kao u nekoj priči
Ispričana,jednom davno..
jednom negdje..
Jednom sada
ima svega,
Ali ne i mene...
tamo negdje ostavljena
Zaboravljena

Reći ću ti šutnjom naj iskrenije, iz srca.
Reći ću ti šutnjom zašto moje srce kuca.
Reći ću ti noćas svoje tajne sve.
Reći ću ti zašto skrivam poglede.
Reći ću ti zašto volim šetati po kiši.
Reći ću ti zašto su mi koraci sve tiši.
Reći ću ti koliko sam suza prolila
Reći ću ti koliko sam se puta za nas molila.
Reći ću ti tužnim pogledom i sa suzom u oku.
Reći ću ti u pogledu duboku.
Nije ne briga shvaćaš li me ili ne..
Onda odi i da budem sama pusti me..

Ne znam i da te sretnem šta bih ti mogla reći

jer samo u vjetar bacila bih ja riječi,

ne znam ni da li imam još išta ti ponuditi

sve u meni je zamrlo...srce počelo davno se gasiti.

Bojim se...bojim da vrijeme mi možda izmiče

da neču nikada dočekati kraj stare priče,

da ću otići možda nekim stazam koje u nepoznato

da poneki san ispuniti....meni nije bogom dato.

Bar ponekad pomisli na mene,samo na tren

pa opet vrati se stvarnosti, opet budi njen,

i šapni ponekad moje ime....da niko ne čuje

pusti taj šapat da do mene nekada doputuje.

Tišino,moja,pojačaj se još više,da čujem šta mi to moja duša šapuće....

Ništa ovdje više nije tvoje,a sve je moglo da bude.
I ne vraćaj se, ne budi duhove prošlosti.
Sjećanje će s vremenom izblijedit, vrijeme će mir duši donjeti.
Bol ne budi. Ljubav, pusti je da počiva u miru zajedno s uspomenama na tebe.