Ne odustaj..

Ne odustaj, nikada! 
Jednostavno je tako, nema objašnjenja!
Čak i kada ti život kaže da sutra ne postoji, 
zaboravi tugu i kreni dalje, 
baš tada moraš ustati i još brže napraviti korak, 
ne odustaj, jer nada uvijek postoji. 
Ne u svijet, ne u ljude, već nada u samoga sebe!       

....

Vidiš li...
osjetiš li da i ruža može da krvari 
...da i nju može da boli onda kad žena shvati da nije smjela da voli
...Osjetiš li 
..vidiš li njene ljepe latice kako tamne u noći isto kao duša koja zna da nećeš doći 
...Čuješ li to ranjeno srce kako gorčinom natapa tugu 
...zar može boleti više ? zar može boleti jače ? 
pusti ..samo pusti ..onu kojoj duša plače...

Znam da znaš...

Ušunjaš se tako u moje misli i napravis dar-mar.
da zaboravim gdje sam krenula i što sam željela.
toliko stvarno.. da ponekad osjecam tvoj dodir
i onda se trudim da uskladim korak sa ritmom srca...
I znam da znaš..... koliko mi nedostaješ.....Tvoja Malena

Duboko u sebi, 
gdje se čovek ne vara, 
gdje čovek ne laže ni sebe ni druge, 
duboko u sebi čovijek osjeća..

Jutra..

U ovako siva jutra…
Kada se jesenje magle nastane u očima…
Kad hladnoća u duši, uveliko nadmašuje onu spoljašnju..
Kad kafa na stolu, ima ukus samoće..
A zidovi sobe postanu tamnica…
Potreban je jedan zagrljaj…
Jedno obično…’’ne brini ja sam tu’’…
Nije to mnogo, zar ne?…
Ali u pravom trenutku može značiti sve…
Sve što mi treba….
Za osmeh u očima…
Za ostalo,
ću se već nekako snaći…

Neki ljudi uđu u naš život samo da bi nas naučili kako je biti sam kraj nekoga....

Ja nisam tužna

Ja nisam tužna…
To jesenja kiša vlaži mi oči
I kao kroz maglu ja vidim stazu
Vlažne klupe,gole grane…

Oko sebe ja vidim
Ali moje misli
Daleko su…
Možda
Plačem
Češče no pre
Jer želim
Da ljubav traje

Ja nisam tužna
Iako su mi oči vlažne
Možda je kiša suviše jaka…
Ili su to suze na mom licu,
licu u parku usred mraka…