Samo sjena koja na blijedi
samo drhtava ruka
Ispružena...
U nekom snu ostavljena,
kao u nekoj priči
Ispričana,jednom davno..
jednom negdje..
Jednom sada
ima svega,
Ali ne i mene...
tamo negdje ostavljena
Zaboravljena......

..nedostaješ,nekada malo manje nekada do boli,
ali svaki dan i dalje mi nedostaješ...
Ono malo što treba da se dogodi ne bi li te dotakla.
Malo samo sjedeći nasuprot tebe,promatrajući te,
malo samo da vidim tvoj osmijeh,
da čujem tvoj smijeh,
da čujem i tišinu i sve riječi izgovorene i neizgovorene.
Nedostaješ,nekad manje,nekad više,ali uvijek .....
Pstt neke riječi bolje da ostanu neizgovorene,
na ovoj bijeloj stranici ispisane,možemo mi sve,
sve što poželimo,ako dovoljno jako želimo....
I za to nedostaješ da pogledom sve ti kažem,
da te stisnem u zagrljaj uz uzdah koji mi pobjegne s usana...
Da drhtave prste položim ti na obraz,u kutku tvojih usana potražim osmijeh...
Nedostaješ....
Opet....
Uvijek....

Još u tihoj poljani,zelenilu i cvijeću,dva groba zajedno leže,
a u njima dvoje mladih koji su izgubili sreću...
Na bijelom mramornom kamenu zlatnim slovima piše:
NJIH DVOJE ĆE SE SRESTI TAMO GDJE SE SUNCE BUDI,
NEKA SE ZAVOLE KAO DUŠE,KAD NISU MOGLI KAO LJUDI...

Ako jednoga dana poželiš da plačeš - pozovi me....
Ne obećavam da ću učiniti da se osječaš bolje,ali mogu da plačem sa tobom.....
Ako jednoga dana ne želiš da pričaš ni sa kim - pozovi me.. .
Bit ću tu i biću veoma tiha...
Ako ti jednoga dana dođje da pobjegneš - pozovi me. .
Ne obećavam da ću te zaustaviti ali mogu da bježim sa tobom....
Ali ako me jednoga dana pozoveš i nema odgovora,dođi brzo ,
jer možda ti meni trebaš......

Šapni mi tiho: "Laku noć.."
čežnjom toplog zagrljaja,
dašak kroz zavjesu prikrada
nježno žeđ sa tvojih usana,
pali treptaje zvijezda
duboko po mojim snovima...

Pokrij me tihim šapatom
kada snena u tebi zadrhtim,
mjesečinom mladog mjeseca
kovrdže mi vrhovim prstiju vrti...

Tihom, laganom muzikom
nosi me na jastuke meke,
gdje snena nježno dahom
razlijevam usnama rijeke... 

Đurđica, sitan cvjetić, skroman, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima,
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.

Pramaljeća blagog ovaj rosni sin
Najdraži je nama među cvjetovima;
Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.

Višega života otkud slutnja ta,
Što je kao glazba budi miris cvijeća?
Gdje je tajna duše, koju đurđic zna?

Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja ljubavi,
Slavi drobni đurđic, cvjetić ubavi.

A.G.Matoš