''Izadji na kišu,pusti nek ti umije lice, opusti se,zaboravi...'';reče mi prijatelj,
"Pojavit ce se duga iza oblaka!".
Poslušala sam ga.
Pokušavala sam uživati u tim hladnim kapima kiše...
Iskreno prijatelju,jesam...
Al nije pomoglo...
I svaka ta kap me podsjetila na sve ono što je prošlo, na sve ono što je moglo biti,na svaki dan mog zivota...
Jedina razlika što ovaj put nisam morala opravdavati suze...
Bilo ih je lako prekriti,ali bar nisam plakala sama...
I nebo je plakalo samnom!

Ma ne vrijedi se truditi,
iza ćoška sreću iščekivati.
Nema je,sumnjam da će ikada doći,
na njenom spisku,očito,moje ime je preskočeno ...

"Ne brini ti za mene.
Dobro sam ja.
Uhvati me na trenutke neka tuga,
pa poneka suza padne niz obraz,
al' ne dam se ja.
Dignem glavu visoko i krenem dalje.
Žena sam.
Drugačije ne znam."

Ušao si u moj život tiho, kao lopov, uzeo si sve i otišao.
Nikad nisi ni bio moj, ali ja sam te zvala svojim.
Bio si netko zbog koga se budim s osmijehom na licu i netko čije ime svaku večer šapnem prije sna.
Htjela sam te voljeti, znaš, onako luđački, htjela sam te pokazivati svima, htjela sam maštati i sanjati s tobom…ali nisam mogla, nisi mi dopustio.
Što sad ja imam od tebe? Uspomene? Snove? Sjećanja?
Da, to mi je ostalo. Uspomene na moguće “nas”,
 snove gdje smo ti i ja pod zvijezdama i sjećanje na tvoj osmijeh.
Misliš da bih trebala biti sretna? Ipak si mi ostavio uspomene, ali bojim se da su one pune tuge i bola.
Kažu da vrijeme liječi sve, pa reci mi gdje je to vrijeme da zaliječim slomljeno srce i nastavim dalje?

Tamo negdje iza duge...
gdje su vječna proljeća...
ova naša ljubav stanuje.
Tamo gdje su bistre rijeke,neba plavetna...
Živječemo u pjesmi ti i ja.
I pod sjajem ružičasti zvijezda želim vječno da te ljubim ja.
Ko toplina sokolovog gnijezda, moja duša da ti bude spas

Tišina

Ako ikada odeš, ostavi
vrata duše odskrinuta
da se makar kroz daljinu
ugrejati mogu
kao beskućnik na plamenu svijeće.

Ako ikada odeš, ostavi
širom otvorene oči
da se makar u tapkanju mraka
dalekoj svjetlosti
kao grešnik klanjati mogu.

Ako ikada odeš, ostavi
stope na snijegu
da se makar u topljenju sunca
po nevidljivim tragovima
kao prokletnik orjentisati mogu.

Ako ikada odeš, ostavi
tišinu svemira
da se za smrt pripremiti mogu.
Letić

Boraviš u svakoj mojoj misli,
Tečeš mojim krvotokom,
Izazivaš vodopade strasti
Što se slijevaju mojim čulima
I odmor nalaziš u mojoj duši.

Jasnoćom svojih osjećaja
Dodiruješ svaki izdanak,
Budiš nedavno zaspalu žudnju,
Pretačući je u drhtavilo strasti.

Pogledom razmazuješ nježnost,
A prstima je utrljavaš, pohotno,
U svim pravcima moje putenosti.

Ova vatra u nama ne sagorjeva,
Ne ostaje pepeo, ni zgarište snova.
Žar među nama, uvijek je prisutan
I uvijek je jača, svaka vatra nova.