Ponekad je tako malo potrebno....
da budemo sretni
I to malo uvijek se čini nadohvat ruke
Kao da svaki tren prolazi pored nas,
A nemožemo ju uhvatiti, dodirnuti, povuči prema sebi,,,
Nikako napraviti taj jedan jedini korak
koji nas dijeli od sreće
Želja ,volja, snaga, upornost nas tjera naprijed ...
a onda nas opet nešto povuče dva koraka nazad
osjećaj sličan kao što u snu ne možemo trčati ...
a znamo da možemo.
I kada konačno uhvatimo svoju sreću,
I kada mislimo da ljepše ne može biti,
I da smo najsretniji na svijetu,
Osmijeh nam ne silazi sa lica,
Svi ljudi oko nas čine nam se sretni
Jer kada smo mi sretni,
i sve oko nas nam izgleda ljepše, svijetlije, vedrije...
Tmurni dani su nam sunčani
a noći hladne su nam tople
A onda...
toliko je malo potrebno da se sva sreća koju imamo sruši
Da nestane sva čarolija...
sve zadovoljstvo...svako ubrzano kucanje srca
Dovoljan je treptaj oka, ili samo djelić sekunde
Da ostanemo bez svega onoga što smo imali..
Bez svih ostvarenih snova....
Zivot je prekratak da bi ga trošili sanjajući o nečemu nedostižnom,
Prekratak da bi ga provodili u svađi, ljutnji, zavisti, ljubomori
Prekratak da vodimo istodobno svoj i nečiji tuđi život
A predug za bol , suze i patnju...
Zato...
uživajmo u svakom novom jutru, svakom svitanju sunca
U svakoj nadolazećoj minuti što je ispred nas...