Sve je nestalo,,,srušilo moje snove...U jednom danu,..jednom času...
Na
mjestu gdje sam do jučer stajala sretna,,,sada je praznina,,,bol i
tišina...
Neka čudna tišina,,,kao poslije oluje...
Vrištala bih,,,glasa
nemam.,,Plakala bih,,,suze ponestaju......
Gdje su sada oni prijatelji
da mi pruže ruku,,,neku riječ utjehe...
Gdje su ona obećanja,,,gdje su
ljudi koje volim...Sama sam,,,tako tužna i sama...
Ni ptice mi više ne
pjevaju...Samo pitanja,,,zašto ja,,,zašto uvijek ja poklonim
srce i dušu pogrešnoj osobi...Ponekad se zapitam postoji li neka
pravda,,,gdje je ona...
Zar da poslije svega vjerujem da postoji...Tolike
godine sam bila sama,,,tolike ponude sam odbila,,,zašto,,,,da bih
ponovo napravila pogrešan izbor...
Čime li sam sve ovo
zaslužila...Drhtim...Osjećam da više nemam snage...
Kad bih mogla da
zaboravim...Da sve ostavim za sobom i kao nekad izadjem na ulicu puna
sebe...
Ali ne mogu...Ovo me slomilo...Osječam se tako usamljeno,,,tako
povrijeđeno...
Sama u sobi,,,zurim u zid,,,ne razmišljam ni o čemu...
Pred očima samo bjelilo...Telefon zvoni,,,čujem ga,,,ali nemam
snage da se javim...
Najljepse bi bilo
kad bih mogla da mirno sklopim moje oči i nikada ih više ne
otvorim...Nikada...Tada bi bol zauvijek nestala...Praznina,,,sivilo,,,
kišni dani,,,loša sudbina,,,sve bi to bilo prošlost,,,koje se kroz
godinu,,,dvije,,,niko ne bi ni sjećao...A moja duša pronašla bi svoj mir
negdje,,,gdje ničija ruka ne donosi nesreću...Ali osudjena sam da živim
u svijetu gdje ne postoji sutra...Kažu da nada zadnja umire...Moja nada
je umrla...Treba li da žalim...Znam,,,opet ću se smijati...Nista mi
neće biti smiješno,,,a smijat ću se do suza...Plesat ću na kiši,,,gdje niko
ne vidi suze...I sve će na prvi pogled biti isto... Niko nece ni
primijetiti,,,jer znam..nikog ne dotiće moja bol,,,znam da nikome
nije stalo...Malena
.
Nema komentara:
Objavi komentar