Nazdravljam...

Ove noći
Nazdravit ću
Za one koje pamtim.
Za one koji su me zaboravili.
Za svaku novu bol i staru sreću.
Za jutra puna mirisa i čeznje.
Za more osjećaja.
Za noći bez sna. Bez mjesečine.
Za razočaranja.
Za zaboravljene.
Za (ne)izgovorene rječi.
Za kišobran i kišu pod njim.
Za sunce i daljine.
Za mrak i dodire.
Za beskrajno.. plavo nebo.
Za najtužniji dan
pun dobro poznate nostalgije.
Za sjećanje...

💔

Život ne štedi skoro nikoga od nas. 
Samo svatko za sebe misli da je njemu najteže. 
Do jučer imaš skoro sve, a odjednom se sve sruši kao kula od karata.  
To je samo ispit izdržljivosti i proći će .. mora .. 
A ti ćeš postati jači .. tamo na onim mjestima koja su se 'razbila'...

Oprosti...

Oprosti..Što ponekad, besciljno lutam ulicama….
U nadi, da ću te sresti…
Oprosti..Što te i dalje ljubim mislima…
Što si moja jedina zamišljena želja….
Oprosti mi svoje prisustvo u mojim snovima…
Tražim način da ih uljepšam…
Da malo svijetlosti, u njih unesem…
Postali su mi odveć tamni…
Nalik stvarnosti…
A snovi bi ipak trebalo biti drugačiji…
Oprosti..Što te iz našeg Juče,prenosim u moje Danas…
Vjerujući ,u neko naše Sutra…
Možda jednom?…Ko zna,i osvane…
Nada je varljiva…
Ali je ponekad ,nekome sve što ima…
Oprosti što šminkam stvarnost tobom..
Znaš,da sam se oduvjek malo šminkala…
Pa eto u nedostatku make up-a,tobom se uljepšavam…
Samo mi se maskara često razmaže,pa završi na obrazima…
Obično,onda kada me stignu sjećanja…
Oprosti.. Ne umijem staviti točku na sve…
I reći…’’Gotovo je..Nema ničega više…’’…
Ja eto,uporno dodajem još dvije…
Očekujući nastavak…
….Još uvek nisam pronašla gumicu,koja prošlost briše....

♥

Nekim ljudima ćete nedostajati, tek kada ih zaboravite.
Kada zaboravite da im čestitate rođendan, kada zaboravite njihovu omiljenu pesmu, njihove tajne, kada odbacite sve uspomene.
Kada zaboravite, kakva su osećanja u vama izazivali.
Neki ljudi će početi da vas poštuju, tek kada odete...
Kada shvate da ste se žrtvovali zbog njih, kada shvate koliko puta ste išli protiv sebe, popuštali im, kad shvate koliko ste im puta iznova i iznova opraštali.
Kada shvate, da ste otišli, jer vam je bilo dosta svega, jer su pomešali vaše strpljenje i razumevanje sa slabošću...
  Kada shvate da ste otišli. .jer vam je bilo dosta svega..

Misli lete.....

Sjedim..pogleda čežnjom zamagljena..
sama i zamišljena..
duša mi tobom obuzeta..nepomična..
kao oduzeta..čekam..
a znam..ne..ne možeš doći..
pod nebom sivim..
moj gorki vapaj u noći..
drhtim..rukama stiskam skute..
misli mi tebi plove..
a usne nijemo šute..tišina..
tek valovi..morske pjene..
pustoš..baš ničega oko mene..
molim..a suza tiho krene..preklinjem..nebo
za tebe i mene..
skamenjena..vjetar mi mrsi kose..
oblaci..svu moju ljubav ti nose..
prebirem..tu dušu bolnu moju..
pronalazim.. ljubav moju i tvoju..
da..čekam..
i čekat ću svake noći..
znam..voliš me..i jednom ...
opet srest čemo se ti i ja...

Nema te..

Svaku noć silazim
niz stepenice bola
tražeći put tamo negde izgubljen.
Moja adresa je među slovima bola skrivena.
Nema je!
Samu sebe tražim u postelji izgubljenih sječanja,
ali se ne pronalazim.
A ti?
Ti si nestao prije prvog svitanja sreće.
Nema te!
Ahhhhhh...
Umorna sam noćas.
Bol me razdire...
Niz lice mi klizi suza,
a među zvjezdama još jedan meteor.
Zaspat ću u parku na klupi nade,
i sutra nastaviti put...

 

Ništa,,,

Ne.
Ništa mi ne treba i nikog ne očekujem.
Kao uvijek u ovakvim trenucima, oslanjam se sama na sebe i tako se održavam na površini.
Živim uporedo sa svojim bolovima.
Čekam, čekam i više nego napola mrtva, vjerujem da ću izdržati,
da će i ovo proći, a ja ostati.
Trpjeti, živjeti, i nadživjeti — to znači pobjediti samu sebe i svijet oko sebe

.