Muškarci su jako čudna bića... Provedu pola života jureći naizgled ljepe djevojke, sa zgodnom figurom i ne bude im  uopšte važno ako ona nije iznutra isto takva. A onda drugu polovinu života tragaju za dobrom ženom, ne gledaju ni vanjštinu, samo da ima dobru dušu. A šta je istina ustvari? Pa, vidite istina je bila negdje na sredini tog traganja.Sigurna sam da ste svi sreli tu zlatnu sredinu. Predivnog lica i još ljepše duše, kao da je stvorena da samo tebe voli. Možda je bolje da je nazovem zlatna šansa. Ako ste bili dovoljno pametni, uzeli ste je i na dlanu čuvali, onda ste se osmjehnuli kada ste pročitali ove rječi, jer znate da imate nekoga zaista vrjednog. A ako niste bili dovoljno pametni, moram da vam poželim sreću, jer u ovom ludom, brzom, savremenom svijetu, nećete dva puta naići na baš takvu ženu.  Drage moje, pamet danas nije na cjeni i zbog toga ćete se bezbroj puta osjećati usamljeno i neprilagođeno u ovom izopaćenom društvu, ali uvek vjerujte da negde postoji muškarac koji će vas prepoznati. Tada ćete shvatiti zašto vam sa prethodnima nije uspelo...Malena

A ona je njemu krila dala da poleti ona koja je sebi odsjekla ...
Voljela ga je ...
Onako kako se samo jednom u životu voli, nesebično podmetala i srce i leđa za njega, voljela, a zauzvrat ništa nije dobila osim suza i rječi težih i od olova ...
Umeo je on da je u visine podigne samo da bi je bacio na dno, umeo je da u njoj probudi ono najnežnije da bi joj srce na živo vadio, umeo je da obećava a ona da mu veruje da je jedina, voljena ...
A nije bila ...
Htela je ona samo ono što svaka žena želi, da voli i da bude voljena, sa nekim da podeli svoje sate i minute, da ima nekog kome će ispričati kako je provela dan, nekog ko će je čuvati u zagrljaju, slomiti njene strahove, razumeti njena ćutanja ...
Previše je tražila ...
Zavolela je glumca, onog koji obećava a ne ispunjava, onog koji slatkim rečima ulepša laži, verovala mu više nego samoj sebi, a nije smela ...
Nije smela da dozvoli da joj udje u srce, uporno je ponavljala da onakav čovek ne ide sa ženom kao što je ona, da neko kao on ne bira nju, običnu, jednostavnu, nevidljivu ...
A ipak, ipak joj se uvukao pod kožu, u misli i srce, zauzeo svaku poru njenog bića, probudio davno usnule strasti, otopio glečere oko njenog srca, oživeo je samo da bi je opet ubio svojim delima ...
Otišao ...
Ostala je praznina u njenom srcu, u led se pretvorilo ponovo i nikog više ne pušta da je dotakne, kažu sad je žena ledena, prezire muški rod, sve osim svoja dva tri prijatelja, izgubila je nadu da će se otopiti snegovi što veju u njoj otkako je ruka njegova zabola joj nož u ledja ...
Možda je ona kukavica što nikom ne dozvoljava da joj se približi, što njega iz srca ne pušta, ni iz srca ni iz misli, iz sećanja, al zna ona da se ne grli samo rukama već i dušom, da hladne usne ne mogu zapaliti ugašenu vatru okovanu ledom, zna ona da u životu samo se jednom voli svim srcem a nikad na pola, zna ... da je jedan život, jedna ljubav, i da samo jednom duša gori u plamenu, a njena je izgorela, sasvim izgorela ...
Jednom je volela, i nije preboljela ...

Ne pričaj me nikome....

Ćuti, ne pričaj me nikom
Čuvaj me za one noći
Kad pomisliš da si na svijetu sam
Da nema duše
Koja dušu tvoju razumije
I sjeti me se tad.
Neka ti od pomisli na mene
Toplo u grudima bude
Možda je ova planeta
Pakao neke druge
A možda pakao i ne postoji
Osim u nama samima
Pa smo osuđeni
Svako svoj na grudima da nosi
Jer sam tu
Jer si tu
Jer smo tako blizu
A ipak dovoljno daleko
Da kroz sjećanje se gledamo.

Ćuti, ne pričaj me nikom
Jer razumjeti neće,
Previše je sličnih priča
Neko će nas već
Zamijeniti za svoju
I slagaće nas
Da nismo ništa posebno
Da smo ispričani već
A kako ispričati ono
Što se samo naslutiti da,
Što prekriva tišina,
Što ostaje između redova?
Zato ćuti, ne pričaj me nikom
Čuvaj me za neke gore dane
Jer bolji sigurno doći neće
Trebaću ti, trebaćeš mi
Kad se cijeli ovaj svijet
U paramparčad raspadne
Kad se i posljednja zvijezda ugasi
I naši mrakovi
Uplašeni
U mrak pobjegnu
Da na nebu tvom
Umjesto sunca svijetlim
Da mojoj noći
Mjesec budeš

Prkos životu

Nasmijem se životu

Svaki put kad me prevari
Nešto mi obeća,
Pa, ne ispuni..
Nasmijem se životu
Kad me baci
Na koljena
Kad ono što mi da
Kasnije otima...
Nasmijem se životu
Kad gubim ono što volim
Uzmi,nosi sve..
Ja neću da molim
I kad me poraziš
Ja uspravno stojim..
Nasmijem se životu
I kad te poraze brojim
Jer se ne bojim
Da ožiljke nosim...
To ne smatram lošim,
Nasmijem se životu
Što mi podmeće nogu
Ja ne želim doživjeti stotu...
Ni kuću trokatnicu..
Ni kraj sebe osobu bogatu..
Ni veliku plaću...
Ni na moru barku..
Ni auto neku marku..
Nasmijem se životu
Nasmijem se u lice
Jer sve te stvari daleko su od sreće
Ja samo želim svoj komad neba
Malu kućicu i njega,
Toliko mi treba da bi bila sretna...
Nasmijem se životu
Što stalno pokušava
Uzeti ono što sam uvijek imala..
To sam i kod drugih tražila
Ljubav
I dobrotu u ljudima...
Nasmijem se životu
Jer samo jedno sam te molila
Da skineš tu tešku torbu
Što nosim na leđima...
Jer od davno sam ti platila
Za grešku svaku
Ti si okrenuo glavu..
Nasmijem se životu
Jer nije ubio nadu
U bolje sutra
Neću da ti se klanjam
Nisam luda...
Jer sličnih života
Ima svuda,vidiš po licima i očima...
Nasmijem se životu
Ja ću kroz moj putovati
Po svome...
Neka me i dalje tvoje
Oluje lome...
Ti živote dijeliš karte
Možda me neka,s vremenom
Dobra zapadne..
Možda ti iz ruke
Slučajno ispadne...živote...   Malena

 

BOL....

Praznina... 
Najgori osjećaj... 
Kad ti je nešto potrebno, a to nemaš i ne možeš imati... 
Kad si nešto IZGUBIO, a ne možeš ga VRATITI... 
Kad si tužan i ne postoji ništa što bi te moglo oraspoložiti... 
Kad ti neko nedostaje, a ne možeš ga zagrliti... 
Kad imaš neku želju, koja se ne može ispuniti... 
Kad se pronalaziš u tužnim stihovima, i neprestano ih slušaš... 
Kad imaš toliko toga da kažeš, a to ne znaš reći... 
Kad ti se plače, a suze ne mogu poteći...

Neznam Tko...

Ne znam Tko,
Tko me iselio iz tvojih misli
Ne znam Tko
Tko je posijao zrno sumnje
kišnim oblakom zaklonio
sjaj mog osmjeha u tvojim očima
Ne znam Tko
tko me pokidao,kao lančić sa tvoga vrata
u čvor vezao prste u čežnji da se nikad ne dodirnu...
Ne znam Tko
Tko te u meni prokleo
Ali kada bih saznala,
Potopila bih ga u svoju pjesmu od pelina
moga poraza, okus da osjeti svaku noć,
krici pjesama nerođenih
što ih nisam napisala
da ga ljube u samoći....

Nemiri...

Spuštam lagano snene trepavice
na oči umorne
da sakrijem bjes jedne mladosti
ugrize na duši,od života
i tragove nemirnih ruku
što me još uvek kidaju tamo gde sam najtanja...
O ljubavi ti odavno ne pišem
već o nedostajanju
o praznini koja mi spava na jastuku
umijesto tvoje glave...
Spuštam lagano sumrak
na jedan i suviše sveijtli dan
da ubijem čežnju
prije nego što me
ovako nemoćnu,
do juče snažnu i jaku,
rastrgnu košmari i sječanja...
O ljubavi ti više ne pišem...
to samo izgubljeni nemiri traže put
od moga pakla do modrih usana...