protiče kroz moje šake,
nestaje, razlijeva se,
a ja stojim na obali
i brojim dane,
u kojima nema tebe.
I danas gledam
razapete iluzije kako se klate,
dok ih hladan vjetar
bestidno kida.
Moje uhvaćene misli
uzaludno se koprcaju,
žele pobjeći,
a ja ne mogu da ih smirim,
da ukrotim dušu,
samo se mučim.
Lice okrećem prema horizontu
i gledam kako noćne sjene gutaju
i posljednju zraku svjetlosti.
Eh, kako bih željela
da zarobim vrijeme,
da stane, ili bar zastane,
da još jednom zaplešemo naš ples,
da naslonjena na rame
udišem miris tvog tijela,
dok me tihe note života nose
u neki drugi svijet,
u neku drugu dimenziju.
Nema komentara:
Objavi komentar