Ponekad
je dovoljan samo
jedan zagrljaj
i tihi šapat:
"...trebam te..."
pa da se naša duša
iz bezdana
do neba uzdigne...

Besmrtna pesma...

Ako ti jave: umrla sam,
ne veruj
to ne umem.

Na ovu zemlju sam svratila
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalasata i čudno draga.

Noću,
kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašava letim, i živim..
 M.Andric

ti zaboravljaš da mi nismo ništa..
tek nekakve izgubljene duše...
prekrivene plaštem od tuge i ranjivosti...
poslane vjetrom grijeha na pusti otok...
da okajemo stare strasti što je tijelo činilo...
a duša trpjela..hladna pod suncem ...
vrela pod mjesečevom zrakom na livadi pokošenoj
...netom....mirisom tvoje kože ispunjeni trenutci pod krošnjama...
u mašti stvorenoj u zbilji razorenoj...
ti zaboravljaš da tek smo stranci spojeni tragom suza...
iz nekog života koji smo birali a nismo smjeli...
kao da smo znali a nismo,što tek slijedi...
i nemamo pravo reći jedno drugom-voli me...
tek,možda,budi sretan...ako nisam ja........

Kad jednom sam
ispratiš zoru
i mene ne bude više,
ne traži me..
ne tuguj..
Srcem dotakni dan,
što ga sunce
jutrom zapraši
i hladnu čašu
na usne stavi.
Oslušni more,
dodirni vjetar,
mislima zagrli
teške daljine.
Ja bit ću negdje
bez sreće..
krhka..
ispod neke
svoje kiše.
Skrivena između
početka i kraja
tišinom ću prekriti
sjećanje na sve
što nekada
bješe moje,
a što postaje
daleko i tuđe.

Ja sam žena koja zna da voli, ljubi ,prašta i pati...
Žviim po ritmu svoga srca i ono je
putokaz moje sreće ili moje tuge.
Ponekad ima dana kada svoju sreću mjerim satima,
danima i mjesecima a onda
se otvori onaj drugi put kada pokušavam pokupiti sve
djeliće svoga razbacanog života koji se poput kristalne čaše razbilo u mrvice
i ima ga na sve strane .
Tada jednostavno pomislim da ću uspjeti
da želim i moram se podići skupiti sve što je ostalo od krhotina
i krenuti jer ja sam ipak jaka ŽENA .
Žena koja zna plakati,tugovati i žaliti
samo jedno nikada nisam znala a to je MOLITI ,
previše je ponosa u meni za tako nešto ,
ljubav ću primiti i dati ali za nju nikada neću moliti .

U mojim očima možeš vidjeti
samo tugu,i more kiša.
U mojoj kosi možeš
osjetiti vjetar koji nosi
dah nemira.
Sve je nestalo...
jer nisam umjela.
Nisam umjela da te sačuvam.
Sada te čuvam od zaborava.
A ti pronađi otiske
mojih bosih stopala.
I neka to budu znaci da sam te tražila...
u laži bez milosti
otrovana željom
da volim i budem voljena.