ispratiš zoru
i mene ne bude više,
ne traži me..
ne tuguj..
Srcem dotakni dan,
što ga sunce
jutrom zapraši
i hladnu čašu
na usne stavi.
Oslušni more,
dodirni vjetar,
mislima zagrli
teške daljine.
Ja bit ću negdje
bez sreće..
krhka..
ispod neke
svoje kiše.
Skrivena između
početka i kraja
tišinom ću prekriti
sjećanje na sve
što nekada
bješe moje,
a što postaje
daleko i tuđe.
Nema komentara:
Objavi komentar