sanjam vlakove koji odlaze,
tebe u zaborav sobom odnose
u nepoznate daleke gradove.
U bunilu, budim se ranjiva
suza jastuk obilato natapa,
ruka da te zaustavi na pola puta zastala
u praznoj postelji pokritoj čežnjama.
Znam da trebam te uvijek s jeseni
više nego s topla proljeća,
jer u kiši i huku vjetrova
izjeda me nostalgija nezaustavljiva.
Još preludiram na istrošenim tipkama
stara sova hukom me prekida
jeza mi tijelo prožima,
jer gubim te, ne samo u snovima.
Nema komentara:
Objavi komentar