Kao prah nošen vjetrom...voljela bi biti..
izgubiti se u svoj čaroliji..samo nestati..
dodir vjetra jedino osjetiti..njega što me nosi..
prosipa u tisuću djelova..
ne,ne bojim se toga...želim da me odvede..
daleko negdje..gdje ne postoji ništa,
a opet ima sve..
dovoljan je jedan pogled na more..
jedan osvrt na nebo..
jedno slušanje ptica..imala bi sve što mi treba..
Vjetar bi pričao priče o svemu sto je bilo
i što će možda biti..
voljela bi ne misliti..
ne pričati..
ne slušati..
ne vidjeti..
samo prah..u tisuću djelova..negdje..
možda po moru da me prospe..kapljice da se priljube na ono
što je ostalo od mene..da se čini kao da smo jedno..
S time bi jedna priča bila završena,a počinjala bi neka druga..
možda bolja..mozda ljepša..još neispričana...