Dok nemirno more oluje lome,
borim se sa sobom i mislim o tome,
kako sve na svetu polako nestaje,
sem moje ljubavi prema tebi koja vječna je.
Previše je istine u riječima tvojim,
zbog njih živim i osječam da postojim.
Moja istina i moj san, moja bol i novi dan
sa tvojim je nježnim poljupcem izatkan.
Svaka suza što zbog tuge niz obraz se slije,
je što moja ljubav sa mnom nije.
Tražim tvoj lik u tami i dozivam te stalno,
dok zvezde gore i nebo je sjajno.
Znajući da daleko si negde tamo
dočekujem svaku novu zoru i sunce samo.
Znam da sanjam samo neostvareni san
dok polako i strpljivo čekam svoj sudnji dan.
Onde gde sve će biti u mraku i prašini
bit ću ponovo sama i u svojoj tišini...